Baka iz zaseoka na kraju puta
Jučer smo se ubili na velebitskoj ruti i nije bilo potrebe da se danas forsiramo, tim više što smo planirali poslije obići rijeke Zrmanju i Krupu. Stoga smo izabrali kratku rutu, ali sadržajnu etapu na kojoj se nalazi puno prirodnih ljepota — prije svega izvora (vrila), rijeka i pećina s kojima ovaj kraj obiluje, a na putu se nađe i nešto povijesnih građevina.
Krenuli smo iz centra Lovinca oko 10 sati. Vrijeme je bilo idealno za vožnju biciklima, poluoblačno i bez vjetra. Nakon par kilometara nakratko smo skrenuli s rute i obišli Zdunić kulu. Probili smo se kroz raslinje i ušli u ruševni objekt koji je izgradio pop Zduna prije tristo godina. Kao i mnogo toga u Lici — treba mu temeljita obnova.
U Lici postoje dvije vrste građevina: ruševine i novi/obnovljeni objekti. Trideset metara od kule stoji par novih kuća. Ljudi nema, dočekuje nas samo lijepi mladi pas.
Nastavljamo put i uskoro dolazimo do putokaza za Kizića pećinu. Fora nam je jer brata Zokija ekipa zove Kizo, Kizaš, a nekad i Kizić. Odlazimo prema pećini i nailazimo na par novih kuća. Iako su dvorišta pokošena i okućnice uredne — ovdje nema ni pasa.
Iza je šikara i šuma i nema nam druge nego odustati od pećine. Sljedeća destinacija je lijep kameni most na rijeci Suvaji. Rijeka ponornica u potpunosti opravdava svoje ime — široko korito potpuno je suho. Gotovo je za nepovjerovati da ispod ovog mosta u kišnim periodima teče moćna i bistra rijeka.
Idemo prema Sedlu, dolazimo do raskršća i čudimo se da nas biciklistička markacija vodi na desnu stranu. Slijedimo putokaz, ali nakon par stotina metara makadamski put postaje sve zarasliji i uži, i uskoro dolazimo do njegovog kraja.
A na kraju puta — kućica iz koje izlazi nasmijana bakica. Ajd, najzad se pojavilo ljudsko biće.
Srdačno se pozdravljamo i započinjemo toponimsku priču. Put do Kizića pećine je malo dalje u šumi i prilično je zarastao. Da baka nema debelo preko osamdeset godina, sama bi nas odvela.
Saznajemo da smo došli u Bobelje — zaselak na kraju puta. Očito u Lici pod “zaselak” prolazi i jedna kuća.
Baka nas zove na sok pa sjedamo za stol ispred kuće i uskoro stiže dobro rashlađeni Fructal od jabuke.
— Što se radi, bako?
— Evo, baš sam krenula u krumpir — i pokazuje nam staklenke pune krumpirovih zlatica.
— Što radite s njima?
— Utopim ih u vodi, ne da mi se gnječiti.
Bobeljska baka je željna društva. Priča nam svoj život — 83 godine u 10 minuta. Cijeli život ovdje, osim četiri ratne godine koje je provela u Gospiću u progonstvu. Završena četverogodišnja škola u nekom od obližnjih sela koja odavno ne rade. Dvije kćeri u Zagrebu, unuci, praunuci…
Najgora je bila 2007. godina kad joj je umro muž i poginula unuka od dvadesetak godina u prometnoj nesreći.
Vodu dobiva iz čatrnje, a nekad se išlo na izvor na “pinjanje”. Ako sam dobro shvatio, to je postupak kad se voda nekom posudom grabi iz izvora smještenog duboko u kamenu.
Baka priča prosto, ali suvislo — povijest ovog kraja i kako se sad susjedi više ne druže kao prije. Ljudi su se razbježali po svijetu, a ako netko i dođe, samo uredi oko svoje kuće i gleda svoja posla.
Pita baka i za naše familije. Veli nam da čuvamo žene i djecu i da ih sve pozdravimo. Na rastanku nam kaže da će joj sad biti ljepši dan.
Brat i ja smo se raznježili i nagovorili baku na slikanje za uspomenu. Ostavili smo vitalnu staricu da se bori sa zlaticama i vratili se na rutu.
Popeli smo se do Sedla, malo prohodali kroz cvjetne livade i uživali u pogledu na Žir i ostale vrhove Velebita. Do Lovinca smo se spustili prolazeći pored brojnih vrila.