Bistrooka Lucija
(Labin, 30.09.2017)
Premda to rujan nije zaslužio, jer nas je umjesto babljim ljetom počastio jesenskim kišama, odlučili smo ga dostojno ispratiti biciklističkom turom po Istri materini. Labin je odabran kao polazna i završna točka kružne rute, lijepog naziva Bistrooka Lucija, smještene na istočnom dijelu istarskog poluotoka.
I moj brat Zoki-Poki je bistrooki. U Labinu je bila i ostala republika. U Labinu se klubovi zovu Rudar i nose zeleno-crne dresove, iako su tamošnji rudnici davno zatvoreni. Jednom od tih rudnika je dio svoje mladosti darivao moj otac Franjo. Nije stari puno govorio o tom vremenu. Talijanski brojevi do deset i par psovki. Uno, due, tre... porka mizeria.
Više namjerno nego slučajno se ove godine poklopilo da smo odvezli jednu rutu po Petrovoj gori u Zagorju gdje se stari rodio, a drugu oko Konjščine, mjesta u čijem je rudniku dobio svoj prvi posao. Biće joj ruta franjevskih, dosta je stari tih rudnika pozatvarao. Nešto i pootvarao. Onaj zadnji koji je otvorio, bolje da nije. Zove se Omarska.
U Labinu smo točno u podne. Deset minuta kasnije počinjemo rutu laganom vožnjom po gradskoj kadrmi. Grad je lijep, obiluje kulturno-spomeničkom baštinom. Zidine starog grada u punom sjaju blistaju na podnevnom suncu. Da je Franjo koju godinu ranije upoznao majku Mariju mogao sam biti Istrijan. Ne bih se žalio.
Prvi dio etape vozimo kroz unutrašnjost i nakon 12 km po prilično prometnoj cesti dolazimo do skretanja za Trget. Zoki mi želi pokazati to mjesto pa skrećemo sa etape i spuštamo se do čudnog selca smještenog u dubokom zaljevu blizu ušća rijeke Raše u more.
Na rubu mjesta je granična zona u sklopu koje se nalazi brodogradilište u kojem je usidreno par velikih brodova. U centru dva lijepa restorana i mali dućan u kojem kupujemo pivo koje ispijamo na rivi okruženi barkama privezanim uz sklepane molove.
Uspinjemo se natrag na glavnu cestu i nastavljamo put. Nakon desetak kilometara vožnje sjurimo se u Koromačno. Kao i Trget, ovo mjesto se nije nalazilo na Bistrookoj Luciji. Trebali smo skrenuti za Skitače tri kilometra prije kod Brovinja, ali nas je zanio veliki spust sa pogledom na impozantni industrijski kompleks smješten uz more.
Previše vreća cementa pedesetkilašica sam premetnuo preko leđa junačkih da me ne bi zanimalo gdje su iste proizvedene. Na stranu betonska gromada koja dominira krajobrazom, ali Koromačno je sasvim zgodno mjesto.
Nedaleko od gromade su kuće, ugostiteljski objekti, škola, nekoliko sasvim pristojnih plaža na kojima ima nešto ljudi: dvije pletilje, jedan ribar, dvije mlade mame sa djecom, ali se nitko ne kupa.
More je imalo iznenađujuću bistrinu pa smo okruženi opskurnim kulisama odradili jedan pošten kupanjac uz prigodni picigin. More 20, vani isto. Idealna okrjepa za uspon koji nas je čekao.
Iz Koromačnog na zero metara nadmorske visine preko Brvinja do skoro 500 metara visokih Skitača trebalo je prevaliti nekih osam kilometara i to mi je bio najljepši dio etape. Uspon je gadan, ali ga olakšavaju prekrasni vidikovci sa pogledom na Cres i Kvarner.
U Skitačama se nalazi izvor ljekovite vode u stijeni, po legendi nastao kad se cura Lucija pošteno isplakala zbog jada ljubavnih. Tako je Lucija dobila svoj izvor, a 1000 godina kasnije posthumni nadimak Bistrooka.
Moja dioptrija se ponešto pokvarila, ali ipak smo odustali od penjanja do čudotvornog izvora jerbo su izmučene noge biciklističke žudile za blagotvornim spustom.
Spust je bio izuzetno strm i prekinuli smo ga samo jednom zatečeni fascinantnim prizorom. Usred ničega blatno jezerce, a u njemu jedanaest krasnih labudova mirno pluta, valjda skupljajući snagu za let u daleke krajeve. Ili čekaju da im Lucija isplete košuljice i tako ih pretvori u nogometnu momčad Swansea United.
Do Svete Marine bilo je uspona i padova u vožnji kroz opustjela apartmanska naselja. Ovaj istočni dio Istre je žrtvovan za industriju. Tu su Plomin, Labin, brodogradilišta... ali ima i nešto turističkih mjesta u kojima se, s obzirom da su lokalne plaže prilična katastrofa, nalazi iznenađujuće velik broj luksuznih vila.
Ideja je bila da se okupamo u Sv. Marini, ali nas je brzo prošlo kad smo pogledali na neuglednu plažu i na sunce koje se brzo spuštalo. Trebalo je preći zadnjih 12 km do Labina, a već smo bili na rubu snaga.
Staza je s pravom označena kao zahtjevna, a nas su dodatno umorila dva neplanirana skretanja sa rute, oni strmi usponi iz Trgeta i Koromačnog.
Ovaj zadnji uspon, sa nivoa mora na preko tristo metara, nas je skoro ubio. Zalihe vode smo dokrajčili još prije Skitača pa nas je počela moriti žeđ. Jedna uzbrdica slijedila je drugu. Uzaludno smo čekali da se iza sljedećeg zavoja pojavi spust ili bar ravnina da nam malo olakša muke.
Krajnjim snagama smo se popeli do glavne ceste, dokoturali se do parkinga i podijelili pola litre ustajale mlake vode davno zaboravljene u gepeku auta. Na ruti nazvanoj po nepresušnom izvoru skoro smo krepali od žeđi.
Bistrooku Luciju smo zaokružili, nas ipak nije morala oplakati.