Haro
(08.08.2012)
Početkom drugog mjeseca godine tekućice, pamtim da se tih dana napokon Zagreb zabijelio pod snijegom koji su djeca uzalud prizivala za zimskih praznika, preselilo me iz centra na daleku periferiju, u sterilnu poslovnu zgradu na Jankomiru. Nekoliko dana sam se zajebavao s javnim prijevozom (ponajviše pretrpanim ZET-ovim autobusima), a onda sam u četvrtak 23.2. definitivno popizdio, promrzao čekajući bus broj 116, te drito otišao u DSG dućan u Ulici majstora Radonje ne bi li tamo kupio novi bicikl.
Stari Diamondback bajk se skoro raspao; umirovljen trune u šupi. Dvaput godišnje po kvartu se sakuplja krupni otpad i kada dođe to vrijeme, iz sentimentalnih razloga odgađam rastanak s njim. Puno smo toga prošli zajedno, vjerno mi je služio desetak godina. Njashin Giant, sa sjedalicom u kojoj sam godinama vozio Katju u vrtić, nije prikladan za vožnju na duže relacije – glomazan je i spor, a ja volim voziti brzo.
Od Knežije do Jankomira ima taman deset kilometara, i osnovnim matematičkim operacijama sam izračunao da biciklom trebam prevaliti stotinjak kilometara tjedno, dakle 400 mjesečno, godišnje skoro 5000, a do mirovine (koja nastupa 01.03.2033.) nakupit će se i preko sto hiljada. Tako sam ja odlučio kupiti pošten bicikl koji more izdurati sve te kilometre i da cestu guta k'o gladan čovjek vruć ćevap.
Haro mi se svidio na prvi pogled – dovoljno klasičan, a opet poseban po nekim detaljima. Pljunuo sam četiri soma kuna, odvezao ga doma i ponosno jezdio na njemu punih pet mjeseci. Pazio sam ga dobro. Nisam ga ostavljao nezaključanog ispred zgrade kao starog Diamondbacka, nego sam ga lijepo u šupu parkirao. Pošto radim u financijskoj ustanovi koju revno čuva sijaset čuvara i nadzire bezbroj kamera, bezbrižno sam vezao Haru na konstrukciju za bicikle koja se nalazi tik do zgrade.
Kobne srijede, dvadesetpetogsedmog, baš na Katjin sedmi rođendan, jutro je mirisalo na kišu. Zajahao sam bicikl i mahnitom vožnjom, zaobilazeći oblake, uspio stići na posao netom prije pljuska – mokar od znoja, umjesto od kiše. Haru sam svezao za gelender; nije mi se dalo unositi ga u garažu. Nikad ga nisam ni unosio – ne podnosim podzemne garaže. Obično je za metalnu konstrukciju privezano desetak bicikala, ali toga dana Haro je bio jedini.
Poslije ručka u restoranu, negdje oko jedan, izašao sam iz zgrade na malu šetnju i veliku pivu. Bacih letimičan pogled na gelender s biciklima i zabezeknuh se kad vidjeh da je potpuno prazan. Niti jednog bicikla. Jebalo majku – ukralo Haru! Pored silnih kamera i sokola Marića! Ajmo barem vidjeti tko je taj lopov. Narednih par sati proveo sam u sobici kod sikjuritija, razgledavajući video zapise.
Vrtimo ubrzano snimke napravljene između 9 i 13 sati. Prvo gledamo kameru koja pokriva izlaz na Samoborsku ulicu – to je jedan od dva moguća izlaza. Ha, evo mene – stižem na posao u devet. Vid’ me što sam lijep. Počela je kiša. Ljudi užurbano promiču pod ambrelama. Nešto prije podne kiša prestaje. Najzad evo i lopova – u 12:05 izlijeće na Samoborsku i bježi u smjeru istoka. Kapuljača na glavi, plavi ruksak, tamna jakna i zelene adidaske.
Vraćamo snimku. Nije došao istim putem. Nakon što smo locirali vrijeme, uz pomoć drugih kamera nije bio problem napraviti rekonstrukciju zločina. Lopov je mlad, mršav, kratko ošišan. Smiren je i drzak. Vrzmao se na parkiralištu pet-šest minuta, fingirao cijelo vrijeme razgovor na mobitel i vrebao trenutak. Sjeo je na ivičnjak uz bicikl, izvadio nešto iz ruksaka, pročačkao sigurnosnu bravu na sajli i odjurio na biciklu.
Zovem muriju, iako znam da neće biti vajde. Brkati Delboy i šutljivi Rodney dolaze u plavo-bijelom Golfu. Del nezainteresirano zapisuje podatke u notes. Za preuzimanje snimki mora se ispoštovati birokratska procedura.
Prošlo je od nemilog događaja trinaest dana. Od Hare, naravno, nema niti traga. Kad se vratim s mora, kupujem novi bicikl. Nije ni prvi ni zadnji koji mi je ukraden. Ne pravim dramu oko toga. Al’ je zato prave moje radne kolege. Lagano gubim živce odgovarajući na ista besmislena pitanja. Prošli tjedan zove me na mobitel biser jedan iz jankomirskog kafića i veli da je upravo ušao nepoznat čovjek koji ima zeru zelene farbe na patikama.
Najgore mi je kad počnu pametovati: trebao si ga bolje osigurati, trebao si ga parkirati dolje u garaži... Novi bicikl će biti privezan na istom mjestu. Ne želim izgubiti osjećaj slobode. Ajd' dobro, možda kupim onaj glomazni U-lock za bolju zaštitu.