Haro na Savi
(08.01.2018)
Prvi vikend u godini novoj dvije hiljade i osamnaestoj odrađen je momački. Njasa i Katja su otišle u Varaždin. Prvo sam počeo tražiti mjesto na kojem bi se moja ušesa, izmoždena dvomjesečnom torturom slušanja božićnih pjesama, mogla neduhovno obnoviti terapijom žestokih rifova.
U petak navečer u VIB-u bend svira obrade Pantere. K’o grom! Kontaktirao sam pet potencijalnih hedbengera i svi su me hrapavo odbili. Odustao sam od samostalnog izlaska i prvu momačku večer provedoh slušajući album Vulgar Display Of Power.
Subotom uvečer se u gradu nije dešavalo ništa što bi me iole zanimalo. Prepustih se šestojanuarskoj depresiji i drugu momačku večer provedoh zamotan u dekicu do dugo u noć mijenjajući TV kanale i modove rasvjete božićnog drvca. Ustajao bih samo po novu dozu francuske salate i pelješkog vina.
U nedjeljno ujutro probudila me Accept melodija sa mobitela, a razbudio me glas brata Zokija. “Za 45 minuta dolazim po tebe, idemo ubiti jednu biciklističku rutu.” Uf, ajd’ dođi za sat vremena.
Zna brat što meni treba – efikasni detoksikacijski izlet. Popio sam pola litre mlake vode sa limunom jer je jučer zgodna teta na nekom od bezbrojnih TV kanala rekla da je to zdravo. Pospremio sam krevete, malo počistio nered po stanu i obukao sportsku opremu.
Sjedeći na WC školjki sjetio sam se da je moj bicikl Haro još u gorem stanju od vlasnika pa sam na mobitelu upiknuo jednu lakšu ravničarsku kružnu rutu koja od sela Rugvice slijedi tok rijeke Save.
Rugvica je naočigled procvala nakon što se u njenoj blizini, prije par godina, smjestila kraljica Ikea. Parkiramo auto ispred zgrade općine koju resi nova fasada. Svud okolo ima dosta novih zgrada i sportskih terena, vidi se da Šveđani uredno plaćaju komunalne naknade.
Zima je startala tek prije dva tjedna, ali u zraku miriše proljeće. Mobitel pokazuje 15 stupnjeva, tridesetak više nego što je trenutno u zaleđenoj sjevernoj Americi, tridesetak manje nego u užarenoj Australiji. Mi smo uvijek negdje između.
Bezubo sunce lijepo grije. Nema vjetra pa je puno toplije i ugodnije za vožnju biciklima nego, npr., u kasno ljeto prošle godine kad smo ubili petrinjsku rutu. Vozimo se gologlavi i zavrnutih nogavica.
Nakon desetak km vožnje uz nasip dolazimo do skele u Oborovu. Nigdje nikoga, što je sasvim razumljivo s obzirom da na tabli piše da skeledžija ne prometuje između 10 i 15 sati. Jebiga, još jedna kružna ruta koju nećemo zaokružiti.
Nastavljamo lijevom obalom, a za neku drugu priliku ostavljamo Sušu, Raču i Savište. Ionako nismo planirali odvesti svih 60 i kusur kilometara rute, majci Mariji smo obećali da nećemo kasno doći na ručak.
2:35 sati pedaliranja, 43 km, 1133 kalorije – rezimira aplikacija. Nikad manje. Nisam štopao stajanja, bila su malobrojna i kratka.
Stari Haro je sretan, ovaj puta ga nisam rasturio. Imao sam obzira prema mrcini koja ide u penziju, uskoro kupujem novi bicikl.
Elem, iz penzionerske rute čika Neno odabrao je nekoliko hajlajtova. Prošli smo pored živopisno obojene košnice oko koje je kružio roj pčela. Nije uobičajeno sresti pčele početkom januara. Zujale su nervozno, dali smo pedalama vjetra.
Malo zatim nabasali smo na truplo čudne životinje, ležalo je uz cestu. Ispočetka nismo mogli identificirati da li se radi o psu, ovci, svinji... No nakon opservacije, obdukcije i konsultacije zaključili smo da se radi o jazavcu kojem je, dok je prelazio cestu, presudio automobil.
Jazavac je bio ogroman i debeo, nisam ga nikako mogao strpati u vreću Kočićevog seljaka. Iznad jazavčeve njuške kružila je zimska muha, a visoko na nebu se, sluteći gozbu, ukazao crnoglavi krilati lešinar.
Rasploženje su nam popravile srne. Prvo je jedna protrčala preko ceste i dočepala se šume čineći elegantne skokove, a zatim je isto napravila i njena prijateljica.
Na naše iznenađenje u nekoliko sela naišli smo na dobro uščuvane spomenike iz NOB-a. Jedan bi se skoro mogao nazvati monumentalnim. Oko njega se stvorilo jezerce za koje nismo bili sigurni da li je umjetno ili prirodno. U svakom slučaju dobro izgleda.
Skele u Oborovu i Dubrovčaku su zakon. Već stoljećima prevoze ljude preko rijeke na isti način, jedino što im danas umjesto domaćih životinja društvo čine traktori i automobili.
Skelarenje ipak ostavljamo za drugi put, kao i obilazak visećeg mosta u Martinskoj Vesi. Zbog Hare mi je najviše žao što se nismo prevezli preko vode do slobode.