Na Moslavačkoj gori
(01.04.2019)
Vozili smo biciklistički slalom između pregaženih žaba koje su kontinuiranim prešanjem pod auto kotačima pretvorene u fleke na asfaltu. Vodozemci spadaju u najugroženije životinje na našoj planeti, više od jedne trećine trenutne populacije je ugroženo zbog zagađenja, isušivanja, klimatskih promjena, a evo i zbog prometa.
Načitan sam vodozemaca, neki dan sam pomogao Katji oko seminara iz biologije. Iz žablje perspektive stvari ne izgledaju dobro. Prometni znak koji upozorava vozače na žabe na cesti vjerojatno ne bi imao puno smisla, možda bi se u doba migracija žaba mogli angažirati volonteri, biolozi, učenici...
Putokaz nas je usmjerio ulijevo prema Garić-gradu. Onako nezagrijane dobro nas je rasturilo par početnih kilometara konstantno gadnog uspona. Povratili smo snagu na Garić-gradu. Dvadesetak minuta bili smo jedini posjetitelji drevnog grada-utvrde, odnosno njegovih ostataka.
Centralna kula je jedina temeljito obnovljena, ali ona mi je bila najmanje zanimljiva. Totalno su promašili sa modernim prozorima. Ispod modrog, potpuno bezoblačnog neba, obasjane zlatnim zrakama sunca i omotane nježnim svjetlozelenim raslinjem zidine su izgledale fascinantno.
Lagani uspon kroz šumu prema najvišim moslavačkim vrhovima Humki i Visu. Staza je bila prilično humana i moj lakatuš nije puno patio. Izuzev jedne manje grupe mladih izletnika nikoga nismo sreli.
Zastali smo kratko na Humki, obišli relej i slikali se ispred partizanskog spomenika. Na Visu smo izvadili planinarsku čitabu iz limene kutije i zapisali svoje podatke. Zadnjeg dana mjeseca marta do 12:15 sati zatefterene su četiri osobe. Premalo za ovako krasan dan i ovako lijepu prirodu.
Spustili smo se do Bele Crkve, bivšeg pavlinskog samostana sagrađenog u 13. stoljeću. Crkva bela nije cela. Ruševine se nalaze usred ničega. Ajd’ nije baš ničega — tu su potočić, zeko, mostić, dva stola s pripadajućim klupama i kavez ispunjen velikim bijelim kamenjem.
Vidljivo je da su na ostacima rađeni restauratorski radovi, snježnobijelim kamenjem naznačene su konture ne bi li crkva bar djelimično zaslužila svoje ime. Opet smo sami, zapljusnuti duhom i dahom povijesti. Sve je skladno i prirodno, potpuno drugačije od modernih monumentalnih, da ne kažem kičastih, vjerskih objekata koje se kočopere u središtima naselja.
Najteži dio puta bio je uspon prema Humki sa druge strane. Malo smo skrenuli s rute da bismo obišli jezero Mikleuška. Jezero, beživotno i mutno, nije bilo vrijedno truda, ali dojam je popravila vožnja uz potok praćena pjevom šumskih ptica.
Prolazimo opet pored Garić-grada i spuštamo se do Podgarica u kojem se nalazi cilj naše rute.
Okrijepljeni Moslavačkom platom i gemištom, konzumiranim u restoranu pored jezera, odlazimo na obližnje brdo na kojem se nalazi Džamonjin spomenik. Pomalo je oronuo i zapušten, ali još uvijek ponosno dominira krajolikom.
Izmoreni napornim bicikliranjem izvalili smo naše umorne kosti na travi povrh kostiju 900 boraca iz NOB-a koji su sahranjeni na ovom mjestu. Na povratku za Zagreb svratili smo do popovačkog groblja i obišli grobove bake Vikice i djeda Stjepana.