Rude
(30.05.2016)
Godinu i pol dana je prošlo od kako sam se popeo na Plešivicu, jedan od vrhova Samoborskog gorja. Napisah tada crticu u čijem se naslovu spominje japansko pivo. Nije pogled sa Plešivice bio očaravajući, a nisam niti poslije svratio u Lidl po novu dozu japanskog piva.
Nešto drugo mi je ostalo u podsvijesti sa tog izleta i kopkalo me ispod kože. Rude, mjesto kroz koje smo tada prošli, svojim me imenom, poviješću i izgledom pozivalo da mu se vratim. Stoga smo Zoki i ja prošle subote napravili biciklističku rutu od stotinjak kilometara: od Zagreba, preko Samobora do Ruda, zatim brdska vožnja po obroncima Samoborskog gorja i onda manje-više istim putem natrag.
Sa Knežije smo krenuli u osam ujutro i na glavnom samoborskom trgu smo se pojavili nakon sat i kvarat. Prvu trećinu puta do grada u kojem raste samo jedno drvo činila je moja rutinska ruta kojom svakodnevno odlazim na posao i to mi se nikako nije svidjelo.
Inače taj put do Samobora je prilično dosadan. Poslije je bila druga priča. Konstantan uspon je iziskivao napore, sunce žarko je dodatno otežavalo, no u tome i jest draž ovakvih avantura. Čisti zrak i žubor potoka koji teče uz cestu su veliki saveznici.
U Rudama smo se zadržali oko sat vremena. Obišli smo mjesto, zastali kod škole i crkve sv. Barbare i onda se zaputili do istoimenog rudnika. Tu su se još od drevnih vremena kopale rude, ponajviše bakar i željezo.
U svoje zlatno doba, negdje u 16. stoljeću, se u ovom rudniku proizvodilo dvostruko više bakra nego u cijeloj Engleskoj, četiri puta više nego u Norveškoj itd. Grad Samobor je dobio solidnu lovu od fondova EU koju je uložio obnovivši rudnik u edukacijske i turističke svrhe.
Zoki i ja smo prošetali šetnicom između kopova. Dočekao nas je nadobudni curetak kojem je tek počelo radno vrijeme i s obzirom da nije bilo drugih posjetitelja, stigao nam je ukratko ispričati par povijesnih priča. Normalno da smo i nas dvojica pohvalili da smo iz rudarske obitelji.
Od svega ispričanog, najviše me fascinirao jedan potpuno friški podatak. Rukometni klub Rudar (kako bi se drugačije zvao?) iz ovog mjesta sa nešto malo iznad 1000 stanovnika upravo je izborio plasman u Prvu hrvatsku rukometnu ligu, ispred Splita, Osijeka, Zadra, te nekadašnjih velikana Metkovića i Bjelovara.
Eskivirali smo silazak u rudarske jame, ipak je temperatura unutra za 20 stupnjeva niža od vanjske, a mi smo znojni od bicikliranja, i oprostili se sa curetkom uz obećanje da ćemo drugi put to učiniti u društvu naših žena i djece.
Čekao nas je najgori dio puta, prilično gadan uspon do lovačkog doma zvanog Srndać. Za nešto više od sat vremena bili smo tamo i polumrtvi se zavalili u polusjedeći položaj na klupe smještene u polusjeni borova.
Prva piva nas je vratila u život, nakon druge smo bili kao novi. Prošli put sam ovdje pojeo odličan gulaš od tri vrste divljači, ali smo ipak odlučili odgoditi ručak i tako izbjeći 40 km pedaliranja punih želudaca po vrućini koja se pojačavala.
Prije nego što su izletnici napravili gužvu, krenuli smo u spust do Samobora uživajući u činjenici da skoro uopće nismo trebali okretati pedale. Nakratko smo stali u Rudama i u Samoboru i zatim nastavili put starom Samoborskom cestom.
U mjestu Rakitje, nadomak Zagreba, svratili smo u tradicionalni bosanski restoran po imenu Sevdah. Krknuli smo buredžike i kvrgušu, zalili pivom, zasladili baklavom i bili spremni za zadnju etapu.
Začas smo došli do moje poslovne zgrade. Vraćali smo se doma istim putem i u isto vrijeme kao da je uobičajeni radni dan. Kod povratka s posla sam obično emotivno prazan pa mi dobro dođe fizički napor nakon osmosatnog sjedenja.
Sad je sve bilo totalno suprotno. Fizički sam bio na rezervi, jedva sam se dovukao do Knežije, ali su mi Rude okrijepile dušu.