Rudolfina
(30.05.2017)
Putujemo buraz i ja vlakom od Rijeke prema Zagrebu. Sami smo u kupeu, razbaškareni i sretni nakon okončane trodnevne avanture. Izuli patike, otvorili limenke Paulanera, grickamo kekse i listamo riječki Novi list.
Zoki je, gledajući TV program, primijetio koincidenciju. Naš biciklistički pohod po Rudolfini poklapa se sa večerašnjim početkom TV serijala Starim cestama do mora, baziranog na istoimenoj knjizi koja je nas dvojicu ponukala na avanturu.
I onda šok. Serijal traje samo tri epizode. Večeras je na rasporedu Karolina, slijede Jozefina i Lujzijana. Nema četvrte ceste, naše drage Rudolfine. Izostavljena iz nepoznatog razloga. Neželjena četvrta sestra izbačena zato što nije rođena u Karlovcu kao preostale tri. Ili je možda politički nepodobna. Previše spomenika iz NOB-a je razbacano po njoj.
Lara i Sašo su u svojoj knjizi baš lijepo opisali dionicu od Ogulina do Novog Vinodolskog. Ispravljam nepravdu — slijedi doživljaj Rudolfine iz moje biciklističke perspektive.
Naše putovanje biciklima počinje iskrcavanjem na željezničkoj postaji Ogulin. Slijedi vožnja po gradskim ulicama. Obilazimo legendarni Đulin ponor, prolazimo pored Kuće bajki Ivane Brlić-Mažuranić, zaobilazimo utvrdu u kojoj je Tito robijao u dva navrata.
Zatim izlazimo iz grada, cestom uz prugu pedaliramo do sela Puškarići i tamo u dućanu marke Gavranović kupujemo po litru Jane za svakoga. Točnom se pokazala informacija da uz Rudolfinu nema izvora pitke vode. Dezinformacija je bila da je ovaj dućan zadnji sa ove strane Rudolfine jer se nedavno otvorio Gavranović u Jasenku.
Dvije rečenice sa osnovnim informacijama o Rudolfini. Izgrađena za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije u 19. stoljeću, prolazi kroz šumovite predjele Velike Kapele i Bjelolasice. Prvih 50 km se uspinje (ima tu i nešto padova) na nadmorsku visinu od 1100 metara i onda se u dvadeset i kusur kilometara spušta skroz do mora.
Prvih 12 km je gadno. Rudolfina se neprekidno penje, a mi se mučimo sa našim ruksacima. Ponijeli smo minimum opreme za trodnevno preživljavanje, ali taj neuobičajeni teret od pet-šest kilograma prilično nam otežava uspon.
Netipični smo biciklisti. Nemamo kacige, kričave majice, uske hlačice, specijalnu obuću i moćne makine. Jezdimo na našim starim biciklima, u pohabanim šorcevima i majicama, na glavi nam crvene šilterice. Boce s vodom držimo u ruksaku, pored rezervne zračnice i pumpe.
Ispred nas je moćni i markantni gospodin Klek. Pogled na njega ulijeva snagu. Pred Klekom se ne smije pokleknuti.
Prolazimo pored izletišta zvanog Kneja i ulazimo u simpatično selo Bjelsko poznatom po neobičnom kamenu zvanom Visibaba i česmi Bratstva i jedinstva. Kamen se dobro drži, česma je usahla.
Desetak sljedećih kilometara je bilo puno ugodnije. Nema velikih uspona, cesta krivuda kroz nepregledne šume bukve, smreke, jele... i dolazi do Jasenka, najznačajnijeg mjesta na čitavoj Rudolfini.
U podnožju Bjelolasice na 650 n.m. smjestilo se ovo lijepo naselje okruženo pašnjacima po kojima bezbrižno pasu krave i ovce. Toliko me očaralo da sam nagovorio buraza da popijemo pivo u lokalnoj birtiji.
Zoki je zeru gunđao zbog stanke na nepunoj trećini puta, ali se brzo smirio uz Karlovačko i kekse kupljene u novootvorenom Gavranoviću jasenačkom.
Na izlasku iz Jasenka slikali smo se pored partizanskog spomenika. Duž cijele Rudolfine lovili smo ih kao Pokemone, morati ću složiti foto album.
Slijedilo je dvadesetak km puta kroz divljinu. Nije baš čista i netaknuta jer ima nešto natruha civilizacije — tragovi kamiona i strojeva koji izvlače trupce iz šume. Zrak je svjež i opojan, a neprestani cvrkut ptica tek su u dva-tri navrata narušili čopori bajkera. Bolje bajkera nego vukova.
Uz prilično muke popeli smo se na 1000 metara i održavamo se na toj visini. Visoki kameni obelisk podignut u spomen na prvu partizansku akciju u Hrvatskom primorju označava da smo na polovici Rudolfine.
Prilično smo krepani, Zokija je nažuljao sic i prinuđeni smo na par kraćih predaha. U iščekivanju mjesta na kojem će se Rudolfina najzad početi spuštati prolazimo pored planinarskih puteva koji vode do Bijelih i Samarskih stijena, ruševnih ostataka nekadašnjeg prenoćišta na prijevoju Stalak.
Nemamo pojma koliko se još moramo uspinjati do Prosjeka, najviše točke sve četiri sestrice prometnice. Dobro bi došla neka markacija.
Spasonosni spust dolazi neočekivano. Jurimo sumanuto, aplikacija je izmjerila maksimalnu brzinu od 59 km/h. Toliko smo brzo jurili da smo promašili Mažuranićevu spomen-ploču na Banskim vratima.
Krajolik postaje krševitiji, krošnje drveća se smanjuju i polako se otvara pogled na prostrane pašnjake. Nakon više od 30 kilometara vožnje kroz planinsku pustoš stižemo u Breze, prvo naseljeno mjesto nakon Jasenka.
Zastajemo nakratko da provjerimo put i nastavljamo najljepšim dijelom Rudolfine. Livade i konji nesedlani, što bi pjesnik Jure Kaštelan rekao. Vidici sa pogledom na Kvarnerski zaljev i otoke. Umorne noge uživaju u činjenici da je mukotrpno okretanje pedala prošlost.
Sljedeća postaja je malo mjesto Bater gdje pronalazimo još jednog Pokemona. Zatim se opreznije spuštamo jer krda divljih konja pasu uz cestu.
Na ulasku u civilizaciju dočekao nas je deponij smeća. Rudolfina završava u Novom Vinodolskom. Nećemo je ispratiti do kraja jer preko Bribira idemo u Selce gdje nas čeka konak.
Rudolfini Prekrasnoj nazdravismo mrzlim pivom u Selcu na rivi pa se dodatno osvježismo u nešto toplijem moru.