Tetovirani konobari i ljubazni željezničari
(31.05.2017)
Po mojoj neslobodnoj procjeni, 23,66% konobara koji rade u hrvatskim birtijama, kafićima, restoranima i ostalim ugostiteljskim objektima ima po svome tijelu nacrtanu bar jednu tetovažu. Kad se uzme u obzir populacija konobara mlađa od 35 godina, situacija je još drastičnija. Čak 41,45% konobarica i konobara je tetovirano.
Broj tetoviranog uslužnog osoblja svake godine raste za određeni postotak i za desetak godina konobari bez tetovaža će biti izuzetak. Na nedavno održanom Beer Festivalu u Zagrebu bilo je nekoliko desetaka šankera i svi su, uključujući našu Valunjanku Magdalenu, bili tetovirani.
Po riječkom Korzu defiliraju nabildani, zalizani konobari čije ruke, od zapešća do ramena, prekrivaju tetovaže. Konobar u Selcu imao je tetovažu na vratu...
Do nedavno su poslodavci zazirali od zapošljavanja tetoviranih ljudi. Izgleda da to postaje prošlost i da posjedovanje tetovaže donosi prednost kod traženja posla u određenim tipovima ugostiteljskih objekata.
Uglavnom, populacija konobara opasno ugrožava tattoo primat bajkerima, sportašima, muzičarima... O eskalaciji tetoviranih konobara trebalo bi napisati disertaciju. Mogla bi se zvati recimo Socijalno-strukturni uzroci tetoviranja konobara u sklopu društvenog konteksta.
Možda stvari nisu komplicirane, garant postoji neki banalni razlog zašto se konobari odlučuju na ovaj korak. Lakše su uočljivi i izgledaju opakije. Tko ne bi dao bakšiš zgodnoj tetoviranoj konobarici?
Vlak je pao nisko na ljestvici prijevoznih sredstava koje koristim u svakodnevnom životu. Nalazi se ispod trajekta i za konjsku dlaku ispred aviona. No, otkad sam otkrio čari kombiniranog prijevoza vlakom i biciklom, mislim da će se to vrlo brzo promijeniti.
U studentska vremena dosta sam koristio usluge željeznice pa mi je bilo zanimljivo usporediti nekadašnje i aktualno stanje u tom resoru.
Prvo, svaka čast HŽ-u na uvođenju vagona za bicikle. Premda ima tu čudnih pravila. Nema logike da je cijena ista, 15 kuna po biciklu, bez obzira voziš li se do susjednog sela ili na drugi kraj zemlje.
Nije baš ni razumljivo da nas je karta od Zagreba do Ogulina koštala više nego od Rijeke do Zagreba. Nema veze, 'ajmo malo o našim vrlim željezničarima. Pozitivna iskustva od prošlog vikenda uvelike su popravila uvriježenu sliku o podmitljivim i neljubaznim zaposlenicima HŽ-a.
Konduktera iz našeg vlaka nazvat ćemo Škoro jer liči na onog kvazipjevača iz Slavonije. Škoro je pasionirani biciklist. Prošao je Rudolfinu i ine ceste do mora uzduž i poprijeko.
Nakon što nam je poništio karte, dobili smo od njega hvalospjev o Rudolfini i par dragocjenih savjeta. Doduše, i neke malo manje pametne: “Ne idite na Rudolfinu bez najmanje tri litre vode svaki.” Dosta nam je bila i litra po glavi.
Jozefinom ćemo nazvati mršavu crvenokosu ženu koja ima funkciju pratiteljice vlaka. Nosi plavu košulju kratkih rukava i kad visoko u zrak digne desnu ruku, kao znak da vlak može krenuti sa stanice, na podlaktici joj se vidi tetovaža.
Ako izgubi posao na željeznici, smiješi joj se konobarska perspektiva. Pomaže bakicama na strmim vagonskim skalama pri penjanju i silasku iz vlaka, dijeli kuverte i dovikuje se sa zaposlenicima stanica pored kojih prolazimo.
Jozefina je stalno nervozna jer vlak nigdje ne staje dovoljno dugo da u miru može zapaliti cigaretu.
Otpravnik Avdo radi na riječkoj stanici i preostalo mu je još sedam mjeseci do mirovine. Kad me je vidio sa biciklom na riječkoj stanici, obratio mi se na solidnom engleskom, pitajući čekam li vlak za Ljubljanu i kako mi može pomoći.
“Idem za Zagreb, Avdo jarane, ali hvala na pomoći.”
Neke stvari na željeznici vazda ostaju iste. Zabranjeno se naginjati kroz prozor i vršiti nuždu na stanici. Po mojoj neslobodnoj procjeni, tjelesne izlučevine 21,68% putnika završe na tračnicama za vrijeme putovanja vlakom ili, preciznije, jedno govance na svakih 765 pragova.