Zeba bez straha
(19.06.2017)
Vozimo se biciklističkom rutom broj 20 od Konjščine prema Zajezdi. Uspeli smo se na Vinski vrh i uživamo u pogledu na zagorske brege. Nakon kratkog probijanja lošim makadamskim putem vraćamo se na asfalt i lagano se spuštamo kroz šumu, dok nam vjetar tuče u prsa junačka.
U jednom trenutku Zoki, koji vozi ispred, pokazuje prstom na nešto na cesti. Naglo zakočim i zaustavljam se tik ispred male ptice. Simpatično i zanimljivo izgleda ptica. Nije neka ljepota, ali lijepo cvrkuće. Liči na vrapca koji se priredio za karneval. Žućkasto poprsje, plava glava, krila sivo-bijela. Nisam neki ornitolog, no ovo bi trebala biti zeba.
Đe si ba, zeba, šta ima? I bome odgovara zeba, cvrkuće sve u šesnaest. Zebo sestro, ništa ja tebe ne razumijem. Gradske ptice nešto kontam, čak i one egzotične jerbo sam u stanu imao dva papagaja: Piku i Čipija, no tebe ni cvrkuta ne kužim. Nego, ode mi buraz. Mogu li ja tebe na brzinu za uspomenu uslikati?
Iz džepa izvadim mobitel, približim se ptičici i očekujem da će se uplašiti i odlepršati. Aber zeba stoji postojano, čak djeluje kao da zauzima pozu. Zeba bez straha. Ptičica, uskliknem i okinem par fotki pridržavajući bicikl dok zeba pozira i cvrkuće.
Nesvakidašnja situacija. Šumske ptice pjevice obično ne možeš niti okom uhvatiti, a ova zeba se ponaša kao vrabac iz McDonaldsa. Pokušam je pomilovati po glavici. To je ipak bilo previše. Zeba je odlepršala visoko u zrak.
Požurio sam da dostignem buraza koji je u međuvremenu nestao iza okuke. Napolju ptičice pale bi ničice kad bi me vidjele... zaori se pjesma pod Vinskim vrhom.