Accept – Zagreb, 25.10.2012.
“Kakvi su to smiješni izgovori?”, stigla je poruka od Zokija nakon što mu tog maglovitog ponedjeljka odgovorih da nisam siguran hoću li prekosutra ići na koncert Accepta u Močvari. Izgovori su bili Njasino vježbanje srijedom navečer i nogometna Liga prvaka. Slutio sam bratovu reakciju, nasmijah se i sam sebi priznah da su izgovori smiješni. Još jedan debakl Dinama proći će bez mene, a Njasa je bez problema pristala prebaciti termin na petak.
Kad god se vratim doma s koncerta, nema veze što kasna ura otkucava, bez obzira koliko bio umoran i pijan, nema šanse da idem u krevet. U polumračnoj sobi, zavaljen u stolicu za ljuljanje, sređujem dojmove i nabadam po tipkovnici. Ovo što ću sad napisati možda neće baš biti previše razumljivo i smisleno. Diktat misli bez razumne kontrole, što bi rekli nadrealisti.
Nosim majicu Accepta, istu onakvu kakvu je večeras na koncertu imao virtuozni gitarist Wolf. Zoki mi je kupio majicu na štandu u Močvari kad mu rekoh da mi se sviđa. U mladosti sam ih slabo nosio, nisam se puno palio na to. Jedva da se mogu prisjetiti pet komada: Metallica, RHCP, DRI, Ramones, NKOTB… Rijetko nabasam na majicu koja mi se jako svidi. Eto, večeras se desilo. Pod stare dane sam ih počeo više nositi, valjda postepeno gubim osjećaj srama. Nije mi kul ići na koncert u majici grupe koja nastupa.
Naježio sam se večeras na koncertu. Samo jednom, ali pošteno. Cijenim taj osjećaj koji mi se tako rijetko javlja. Nije to bilo za vrijeme neke stare, poznate pjesme koja je probudila uspomene iz mladosti, nego zbog gitarskog sola na početku pjesme koju sam čuo tek drugi put u životu — Shadow Soldiers.
Gužva je bila na šanku. Zoki i ja smo se dogovorili da ga napadnemo s različitih bokova pa tko bude brži. Istovremeno smo naručili tako da sam na početku koncerta imao po pivo u svakoj ruci. Taman sam dokrajčio prvo i htio malo odmoriti ljevicu kad Dafo, basist Dafo iz burazovog benda KCF, donosi dupli pelinkovac. Pomiješah ga s pivom da oslobodim ruku. Ogavno.
Poslušah Ivanin savjet, oprah kosu prije koncerta i fakat mi je bio puno bolji osjećaj dok sam mahao glavom. Mislio sam na Puškara dok je Accept svirao Metal Heart, a za Saru je išla Princess of the Dawn. Fast as a Shark zaslužuje posebno obrazloženje jer me vraća u vrijeme i ambijent koji su totalno nespojivi s pjesmom.
Kraj osamdesetih prošlog stoljeća. Bio sam već izbezumljen od ispiranja mozga popraćenog pjesmama Sinana, Šemse i Parnog Valjka koje su treštale s lošeg razglasa kninske kasarne. Radili smo večernje redarstvo u vojničkoj spavaonici kad je odjednom netko od džombi kamiondžija na kasetofonu pustio ovu pjesmu od Accepta. Pridružio sam se kamiondžijama; metle i džogeri zamijenili su gitare dok smo u ekstazi mahali ošišanim glavama.
Koncert je bio sasvim ok, čak i više od toga. Članovi benda koji djeluju više od trideset godina iznenađujuće su vitalni i energični. Nije mi previše nedostajao originalni pjevač Udo, koji liči na Momu. Trenutno sam na rezervi, ali pari mi se da će ova energija koju pokupih na koncertu biti dovoljna da preživim sutrašnji dan, poglavito ranojutarnji jebeni poslovni sastanak.