Čovek bez sluha – Zagreb, 23.03.2015.
Sa razglasa u BBF‑u (BikersBeerFactory, jebemlitianglizmeinjihoveskraćenice) treštali su Maideni. Moj sluh je pomalo otupio usljed dugogodišnjeg slušanja glasne muzike pa sam vodio pojedinačnu pivsku konverzaciju usta na uho. Dariju sam rekao da se ipak prijavih na Hendrixovu utrku i da sutra počinjem sa treningom. Odvešću cure na rolanje na Jarunsko jezero i provjeriti trkačku formu nakon duge zimske pauze. Od Tanje sam pokušao dokučiti kako je završila pijanka od prošlog petka. Saznao sam da smo se nas dvoje skupa odvezli biciklima do Vjesnika i tamo se rastali. I dalje mi ostaje misterija zašto sam nakon toga kupio četiri bureka u pekari.
Buraz i ja smo se izjadali jedan drugom. Zoki mi je priznao svoj veliki grijeh — prije večerašnjeg izlaska pojeo je konzervu ribe bez uobičajene obilne doze luka. Ja se potužih na svoju ženu. Nameračio sam se da napravim pohani mesni doručak za večeru i već treći put u zadnjih deset dana kupujem konzervu marke Gavrilović i svaki put ga Njasa oskrnavi, pretpostavljam žlicom, tako da odustajem jer ga ne mogu lijepo narezati na kolutove.
Dokusurili smo pivo i krenuli u VIB (VintageIndustrialBar, jebemlitianglizmeinjihoveskraćenice) jer su tamo uskoro trebale početi svirati Pičke i Čovek. Fakat, tek smo dospjeli naručiti pivo na šanku, a Pičke su već počele svirati. Da nisu pjevale na hrvatskom, moglo bi ih se zamijeniti za neki američki punk band iz eleja. Na basu krupni Mike Tyson, tri skakavca sa šiltericama okrenutim naopako i Ratnik podzemlja s majicom Iron Maiden na bubnjevima. Elem, band pitoresknog naziva “Pičke vrište” nije baš uspio izazvati masovnu histeriju curica u prvim redovima, ali ne može mi se poreći da je dobro zvučao — bilo je tu dosta visprenih i atipičnih tonova za punk — i da je dobar dio svoje energije uspio prenijeti na publiku.
Čast Pičkama, ali mi smo ipak na koncert došli zbog Čoveka. Nešto iza jedanaest na pozornicu je izašao band iz Kragujevca nazvan ČBS (Čovek Bez Sluha) koji je svratio u Zagreb u sklopu turneje kojom obilježava dvadeset godina rada. Ne pratim dugo ČBS, možda par godina, puno prije sam otkrio Six Pack, matični band pjevača, gitariste i tekstopisca Mikija. Muzika koju sviraju ČBS i Mikijev način pjevanja vuče na moj omiljeni Bad Religion, no glavni razlog što sam došao na koncert je Mikijeva lirika — čovek ima pjesničkog dara za ubosti minijaturnu bravuru u nekom naizgled banalnom tekstu.
Za uvod su žestoko otprašili nekoliko pjesama i onda je Miki dao zgodnu najavu: “Dolazimo iz Kragujevca, srca Šumadije, kod nas se, kao i ovde, sluša dobra muzika, lepe su žene i dobre komšije…”. Lijepo je čuti da na koncertu kragujevačke grupe, čije se pjesme ne vrte na TV i radio stanicama, stotinjak mladih ljudi u Zagrebu zborno pjeva sve tekstove.
Nije mi favorit pjesma “Ništa mi staro ne nedostaje”, ali ovaj put sam doživio kako se osjećaj ježenja prenosi od nakostriješenih dlaka na rukama, preko kičme, duž cijelog tijela, dok stojeći pored buraza pjevam stihove: “Da me neko pita za anketu, koji je osećaj najlepši na svetu, ja bih rekao: tuga, moj burazere! Tuga je zakon koji poštujem!”. Eto, nešto slično sam objašnjavao Katji prekjučer kad je završila serija *Crno‑bijeli svijet* i kad je ona ostala zatečena što se Marina i Kipo nisu spojili i što nema hepienda kao u bajkama i TV sapunicama.
ČBS je iskren i nepretenciozan band pozitivnih ljudi. Prije nego što su odsvirali “Pet Sematary”, Miki je rekao da ih nazivaju šumadijskim Ramonsima. Prije Bad Religion, ali to sam već rekao. Na “Daleko blizu daleko” Dario nije izdržao — uletio je u šutku. Ja sam se suzdržao. Totalni raspašoj i dernek na kraju kad su svirali “Samoću” od KBO, svojih sugrađana i meni jako dragog banda.
Ovaj koncert pamtit ću po jednoj čudnoj pojavi. Za cijelo vrijeme trajanja svirke cuclao sam jedno jedino pivo i time debelo nadmašio vlastiti rekord u sporosti ispijanja pola litre piva. Miki je na bisu pozvao ljude da dođu u backstage na druženje. Pola sata nakon koncerta, kad se smirila gužva i kad sam popio drugo pivo, nagovorio sam Tanju i Zokija da nakratko odemo do njih. Htio sam kupiti Mikijevu knjigu i pitati ga za neke stihove, ali je ispalo da sam upao u priču sa Lazom (gitara) i Mikicom (bas). Pohvalio sam se da sam gledao KBO u SC‑u prije 24 godine i pitao ih što radi Vuja. Kažu da ga nagovaraju da više svira.
Tanja i Zoki su u međuvremenu otišli pa sam se oprostio od muzičara. Super su ekipa, malo mi je žao što nismo duže popričali. Po običaju kasno paljenje — na izlasku me zapljusnula gomila nepostavljenih pitanja. Trebao sam popiti više od dva piva. Svježina u zraku i proljetni mirisi. Dario je predložio da odemo na burek. Ajmo, naravno!