Džemo voli džem, a Miladina život nagazio đonom
Svoje crtice pišem tako da ne poštujem velika i mala slova. Moja slova su ravnopravno mala jer moram pisati tiho da ne probudim Njasu i Katju. Obično pišem kasno navečer i mrzi me u polumraku nabadati caps lock. Drugo pravilo je da kod pisanja ne koristim naša slova koja ne postoje u engleskom jeziku, daklem kvačice i crtice. Kao što je pažljiv čitatelj već primijetio, u današnjoj crtici odstupam od pravila broj dva — u svrhu boljeg razumijevanja.
Ja sam čisti genijalac za č i ć. Nikad ne fulam. Na poslu svi mene pitaju kad imaju dilemu — pogotovo Zagorci, Dalmatinci, Istrijani… Njasi lektoriram poslovne izvještaje. Mogao bih biti državni savjetnik za razlikovanje tvrdog/velikog č i mekog/malog ć, a kamoli da ne bih mogao davati instrukcije svojoj sedmogodišnjoj kćerkici čiji je prvi A razred osnovne škole Matije Gupca upravo svladao abecedu.
Kao šećer na kraju su došla slova đ i dž. Vidim da su lingvisti, tvorci početnice iliti bukvara, imali gadnih problema s ova dva slova. “Anđin tata Đuro je napravio lađu.” “Lav Džemo vozi džip.”
— Kroz pjesmu se sve najbolje nauči. Sjedi, Katja, ovamo da ti tata pusti dvije pjesme. Prva pjesma se zove “Džemo voli džem”, pjeva jedan striček koji se zove Rambo Amadeus i govori o jednom zastavniku koji se zove Džemo i koji jako voli jesti pekmez.
— Što je to zastavnik?
— To je kao neki zapovjednik u vojsci. Sjećaš se onog mrava koji je bio narednik u Pčelici Maji?
— Misliš kao što je bio stric Zoki?
— Tako nešto. Samo on je bio desetar, a zastavnik je malo važniji.
— Dobro tata, sad sam naučila slovo dž. Ima li neka pjesma sa đ?
— Ima jedna stara od stričeka Miladina. Odlična je. Evo ti slušalice, pa slušaj pažljivo.
Dok stavljam Katju u krevet, pjevamo zajedno refren. Prvo cure — Katja, onda dečki — ja, i na kraju skupa se deremo iz petnih žila: “A zar nije štos životu razbit nos, da osjeti on kako boli tvoj đon, đona, đon, đona, đon…” Susjedi su navikli.
Naša pjesma odjekivala je u utorak navečer, a evo dva dana kasnije pročitam vijest na portalu, prvu u zadnjih sto godina, u kojoj se spominje autor ove lucidne pjesme — Miladin Šobić.
Eto, Miladinu je život uvalio đon. Nadam se da će Miladin izvući iz rukava neki štos i uzvratiti udarac. Još jedna koincidencija koja čini život interesantnim.