Faith No More – Ljubljana, 16.06.1993.
Obično se koncerti omiljenih bendova nestrpljivo iščekuju i planiraju. Koncert FNM‑a u Ljubljani bio je jedan od rijetkih na koji sam otišao spontano. Nastup se poklapao s početkom ljetnih ispitnih rokova, u vrijeme kada sam svoje loše započeto studiranje napokon počeo shvaćati ozbiljnije. Teška srca odlučio sam propustiti koncert jer sam sljedećeg dana trebao izaći na neki ispit s treće godine — mislim da je bila riječ o teoriji informacija ili logičkoj algebri. Na dan koncerta štrebao sam u učionici na faksu i negdje poslijepodne napravio pauzu da s obližnjeg parkirališta ispratim autobus s ekipom koja je išla na FNM.
Bilo je tu dosta poznate raje: Zrinka, Monika, dio Pufta, Edi… Ali, avaj. Umjesto da iz Miramarske ulice mašem putnicima autobusa koji se polako udaljavao prema zapadu, iznenada sam se našao na sećiji okružen veselom ekipom. Doslovno su me ugurali u autobus. Organizator puta nije pravio problem što nemam kartu, pod uvjetom da nađem mjesto. Malo smo se stisnuli na sećiji, a pamtim i da sam prvi dio puta — na iznenađenje suputnika — pokušavao učiti iz skripte. Naravno, to je ubrzo postalo nemoguća misija. Atmosfera u autobusu zakuhavala se pod utjecajem sadržaja boca raznih fela koje su kružile okolo. Bus je stajao svako malo; čupave kreature istrčavale su van i zalijevale grmlje uz cestu. Cure su se suzdržavale, nije im bilo lako. U mojoj glavi zasvirale su trube savjesti i odlučio sam da ću ovaj koncert biti pravi trezvenjak.
Stigli smo u Ljubljanu. Prva faza uspješno je apsolvirana — trebalo je još samo nabaviti kartu. Uz Puftinu pomoć to je prošlo glatko i uskoro smo se našli u dvorani Tivoli. Predgrupa su bili engleski doom metalci Cathedral. Nisu bili dobri kao Metal Church, ali nastup je bio zanimljiv i potaknuo me da kasnije malo pratim njihovu diskografiju. Mislim da su još uvijek aktivni.
FNM su tada bili na vrhuncu popularnosti. Angel Dust, album koji su promovirali na turneji, nije bio tako dobar kao prethodni The Real Thing, ali obrada Easy dovela ih je do širokih masa, a Live at the Brixton Academy priskrbio im je status koncertne atrakcije. Pjevač Mike Patton — jedna od meni omiljenih faca u svijetu rock’n’rolla — briljirao je kao i obično. Pamtim scenu kad je mladu Slovenku iščupao iz publike i posjeo na zvučnik. Cura je plakala od sreće. Danas to radi pola bendova, ali tada je to bilo nešto posebno.
Većinu koncerta odgledao sam s poludistance, no u jednom trenutku nisam se mogao kontrolirati. Kad su svirali Zombie Eaters, prošli su me trnci i na refrenu sam uletio u šutku. Par godina kasnije gledao sam FNM u zagrebačkom Domu sportova. Ljubljanski koncert bio je za klasu bolji.