Gino Banana
Moja generacija možda bi se mogla sjetiti ovog benda koji je djelovao do tamo negdje pred rat. Ima šijaset bendova za koje je prava šteta što im je rat nemilosrdno i bespovratno prekinuo karijeru u naponu stvaralačke snage. E, za “Gino Banana” se ni u kom slučaju ne bi moglo reći.
Glupe ime, banalne pjesme i katastrofalan image bile su karakteristike ove opskurne sarajevske grupe. Po izgledu su im konkurencija jedino mogli biti igrači nogometnog kluba iz istog grada — ona čuvena Željina generacija koju je vodio Ivica Osim.
U to doba, kad je muzika imala puno veći utjecaj u društvu, čak je i klipane koji nisu birali način kako doći do ženskog srca bilo blam svojoj lovini reći da slušaju GB. Znam samo jednog čovjeka koji je na opći užas i skanjivanje imao navadu zapjevati: “Mače moje čupavo”.
Prošlo je puno godina od tada. U međuvremenu se desila jedna čudna transformacija, a ovih dana se potrefila i jedna koincidencija koja me nagnala da napišem ovu crticu — jerbo sam ja koincidencijama omađijan.
Dakle, slušam ja već duže vrijeme jedan zanimljiv bend. Kultur Shock se zove — svira neki miks etna, roka, punka, sevdaha, ciganske muzike… i ponekad mi dođe da uz čašu vina, obično u kasne sate, poslušam koju njihovu pjesmu.
Kao što je muzika koju sviraju šarolika, tako je šaroliko i internacionalno društvo koje je izvodi. Ima tu Bugara, Amerikanaca… no glavna faca u bendu je Srđan Jevđević — Gino. I općepoznata stvar je da je isti Gino bio pjevač i osnivač opskurnog benda o kojem sam govorio u uvodu.
I tako sinoć gledam klip s koncerta koji je Kultur Shock održao prije par dana u Beogradu, a gore desno u ćošku monitora vabi me naslov: “Gino Banana Mešam 1990”. Ha, zanimljivo, rekoh sebi. Isti grad, isti čovjek, 23 godine poslije — to vrijedi vidjeti.
I bome vrijedilo je. Žestoka transformacija od Olivera Dragojevića do Maxa Cavallere. Obično muzičari kroz svoju karijeru prođu totalno obrnuti proces od Gine. Bliži mu se pedeset peta, a on tek poludio.