Kepone – KSET, 24.05.1998.
Sastavio sam listu od nekih stotinjak koncerata kojima sam prisustvovao i s kojih još uvijek vučem suvisla sjećanja. Imam ideju većinu njih uobličiti u crtice, stavljajući digitalizirane slike koncertnih karata pride. Ne znam do kada će me ta navada držati, no odlučio sam da tu neće biti puno sustava, kronologije ni logike. Brijem da ću na taj način više toga napisati, prije nego što se zasitim. Većinom ću ipak pisati o dobro poznatim, etabliranim bendovima. Danas, za promjenu, pišem o koncertu benda za koji je malo tko čuo. Ne pravim se važan — rado slušam ovaj bend i njihov koncert iz KSET‑a pamtim kao vrhunski doživljaj.
Kepone je američki bend iz Richmonda, glavnog grada Virginije. Ime je dobio po nekom kemijskom sredstvu — mislim insekticidu ili pesticidu — koje se proizvodilo u Richmondu i zbog kojeg je sedamdesetih nastala ekološka katastrofa kad se izlilo u lokalnu rijeku. Glavna faca u Keponeu je Michael Bishop, legenda, a prezime kazuje da se radi o sinu propovjednika. Michael je, blago rečeno, korpulentna pojava; svira bas, a osim u Keponeu svirao je i u puno poznatijim GWAR.
Buraz je u drugoj polovini devedesetih puno pratio indie scenu, pa se tako u našem knezijskom stanu zatekla i kazeta Keponea. Fantastičan sataraš punka, metala, noisea, folka i tko zna čega još, koji me natjerao da odem na njihov koncert u KSET. Svaka čast onome tko ih je uspio dovesti u moj nekad omiljeni muzički klub — pretpostavljam da je to bio Mate Škugor. KSET je idealan prostor za bend koji isporučuje ovakvu količinu sirove buke, ali uz puno promjena stilova, ritmova, glasova… koje se samo uz adekvatan razglas mogu potpuno doživjeti.
Kepone je klasična trojka, a na pozornici glasom, stasom i basom apsolutno dominira Bishop. Čas nježno šapuće, čas grmi ili vrišti. I sad dolazimo do meni najvažnijeg dijela koncerta. Pjesma se zove Leave Your Bones. Od početka do kraja pjesme ježio sam se kao da prekratko odrezanim noktima grebem po zidu. Pjesmu su višeglasno pjevali svi članovi, ispočetka bez instrumenata, koji su se postupno uključivali. Ova pjesma je sve: zov divljine, posmrtna pjesma Cherokee Indijanaca, bosanski sevdah, navijačka pjesma, državna himna, ratna pjesma, neizrecivo tužna, vesela rugalica, melankolična, agresivna, bijesna, adrenalinska bomba, nježna balada… Potpuno me oborila s nogu. I danas jako volim ovu pjesmu i često je poslušam, ali ono na koncertu bio je jedinstveni doživljaj. Bilo je tu još dobrih pjesama — Bring It Down, na primjer, rastura.
Kepone je izdao dva‑tri albuma i onda se raspao. Bio je i neki kratkotrajni reunion prije par godina. Proguglao sam Michaela Bishopa — rodio se 12 dana poslije mene. Još uvijek se bavi muzikom, a u međuvremenu je doktorirao i drži predavanja na Sveučilištu Virginia i okolo. Pjesme Keponea na YouTubeu imaju po par tisuća pregleda. Pola je mojih. To je iznenađujuće i dobro. Ponekad me plaši kad vidim da je neku meni omiljenu pjesmu preslušalo milijun ljudi — među njima je sigurno gomila kretena s kojima nemam ništa zajedničko. Kepone je bend koji želiš zadržati za sebe i dijeliti samo s odabranima. Za neke druge bio bi insekticid ili pesticid koji razgrađuje živčani sustav; za mene je medikament i likarija.