Metallica – Zagreb, 18.05.2010.
Pijuckam čaj od šumskog povrća i polako oživljavam. Vrući napitak prija svim organima, toplina se širi kroz rasklimane i promrzle kosti. Vispreno u petak najavih na poslu današnji slobodan dan pa pomalo slažem dojmove sa sinoćnjeg koncerta na zagrebačkom hipodromu. Djeco draga, ima se što i pričati. Jedva čekam da odem po Katju u vrtić da joj ispričam koncertnu priču, a nadam se da ću je jednoga dana ispričati i svojim unucima.
Veli mi Njasa jučer, za vrijeme nedjeljnog ručka, da sam sav neki čudan i sjetan. Ha, znam, preuzeo me sevdah zbog koncerta. Zadnjih tjedan dana vrtim u glavi sekvence iz života koje su obilježile pjesme Metallice. Ima ih gomila, evo par njih poredanih kronološki. Gimnazijsko doba. Snimam prijatelju Fori na kasetu pjesmu Master of Puppets, baš me zanima reakcija. Sretan sam jer kaže Fora da mu se sviđa instrumental na sredini pjesme. Na srednjoškolskom tulumu, negdje oko pola tri izjutra, najzad se uspijem izboriti kod vječnog DJ‑a, pokojnog Kize Bilbije, da pusti Fade to Black.
Vojska u Kninu. U telefonskoj sam govornici, iza mene je red nestrpljivih vojnika. Brat Zoki mi preko telefona pušta Creeping Death da me želja mine, izludili me Sinan, Šemsa i apstinencija od omiljene muzike. Ratna uzbuna u studentskom domu na Savi. U studentskoj sobici u prizemlju četvrtog paviljona više nas nego kvadrata, Zoki svira na gitari Nothing Else Matters u totalnom mraku.
Veselo klupko znojnih prijatelja savskih — Gavran, Švraka, Edi, Patrik, Joško, Božo… — valja se po podu dvorane Pauk dok sa razglasa odjekuje Enter Sandman. Metalka Sanja iz Karlovca je zaključala svoju studentsku sobu i sakrila ključ. Preslušavamo Ride the Lightning i više se ne bunim da me pusti van jer sutra ujutro imam ispit iz fizike. Na studentskom tulumu vrti se One od Metallice. Ljilji pričam o dojmovima kad su istu pjesmu svirali na koncertu u Beču, a ona me prekida da sam joj to već pet puta ispričao… Vrijeme je da prekinem ovo beskonačno nabrajanje i opišem dojmove sa jučerašnjeg koncerta, na kojem sam treći put gledao ovaj veliki band.
Zoki je poslao SMS da se nađemo u 6 sati kod MSU. Kasnim akademsku četvrt, svi su već tamo: Zoki, Božo, Matija, Denis, Tom… Raspoloženje je dobro, pije se rakija. Dosadna, sitna kiša ne posustaje, pada cijeli vikend. Dolazimo na hipodrom. Kontrola karata. Tip na ulazu pristojno opominje Zokija koji se zanio i zaboravio da u ruci nosi bocu rakije. Svatko povlači pristojan gutljaj i šljiva se dokrajčila.
Hipodrom se pretvorio u blatnu oranicu. Trebali su za predgrupu pozvati Živo blato. Dolazimo do šanka. Izbor je fenomenalan — jedino se toči Žuja. Čaša stalno puna, popijeni gutljaj brzo nadomjeste kišne kapi. Kako se primičemo stageu, blato je sve gore. Na par mjesta su nastali rovovi. Puno je smiješnih scena. Veseli kijamet. Kabanice svih vrsta: šarene, ribičke, vojničke… Najhrabriji i najpijaniji prkose kiši gologlavi. Jednoj curi ostaje cipela zakopana u blatu, primijetila je to tek nakon što je napravila par koraka.
Iskusni koncertni lisci zauzimaju najbolje mjesto, malu zelenu oazu, i ukopavaju se polulijevo od stagea, odmah izvan fan pita. Prva predgrupa završava svoj nastup, uvježbana dvojka se probija s novom pivskom rundom. Druga predgrupa uspijeva zagrijati publiku. Sviraju miks žestokog metala i bazičnog rocka. Skupilo se oko 30.000 ljudova na prvom nastupu Metallice u Hrvatskoj.
Miješaju se jezici i akcenti. Čujem slovenski, makedonski, engleski… Blato na hipodromu se pokazalo kao dobra zajebancija — kad si već tu, uživaj koliko možeš ili bolje da nisi došao. Ipak je ovo heavy metal spektakl. Koncertna kulisa je prigodna: crni oblaci, kaljuža, u obližnjoj konjušnici vlada epidemija leptospiroze. Šalimo se dok slažemo prigodnu listu želja: Four Horsemen, Ride the Lightning, Leper Messiah… samo da bude što više pjesama s prva tri albuma.
Klasičan open‑air stage, moćan razglas, jedan veliki i dva manja ekrana. Najzad se začuo čuveni intro. Početak iz snova. Od prvih pet pjesama četiri su sa drugog albuma. Na drugoj pjesmi skidam kapuljaču s glave i headbanging može početi. Često znam sušiti mokru kosu uz pjesme Metallice. Sad što više mašem glavom, kosa je sve mokrija, kiša ne prestaje. Svejedno dobar osjećaj. Oko sebe gledam ozarena lica i ruke u zraku.
Na sredini koncerta sviraju novi album. Koristim to za odlazak na pišanje i po novu dozu piva. Drugi dio koncerta, a posebno bis, po mom su ukusu. O sviranju Metallice nema potrebe pričati. Znanje, energija i iskren odnos s publikom nikad nisu bili sporni. Teško da je netko s koncerta otišao nezadovoljan. Prehlada i bol u vratu će brzo proći, a 16. maj na hipodromu će zauvijek ostati u sjećanju. Premda, priznajem laka srca, bečki koncert iz ’92 će za Nenada ostati nenadmašan.
Set‑lista — više od polovice pjesama (11) svirali su u Beču prije 18 godina:
Ecstasy of Gold (intro)
Creeping Death
For Whom the Bell Tolls
Fuel
Ride the Lightning
Fade to Black
That Was Just Your Life
The End of the Line
The Day That Never Comes
Sad But True
Broken, Beat And Scarred
One
Master of Puppets
Battery
Nothing Else Matters
Enter Sandman
bis:
Am I Evil
Hit The Lights
Seek & Destroy