Paradise Lost – 17.10.2012.
Zoki mi je odgovorio da ne može doći na koncert jer ima probu sa svojim novim bendom koji se zove Križ Crvene Fuxe. Sanela i Ivan su dali prioritet filmu, na Zagreb Film Festivalu je projekcija koja se mora pogledati. Edi mi je poslao sms da je večeras u Purgeraju, gdje nastupa neki američki space rock band. Njasa je odvela Katju na gimnastički trening. I što sad? Da sjedim doma cijelu večer, vrtim pjesme Kud Idijota, tugujem za friško rahmetli Tustom i usput sažaljevam samog sebe. Ma nema šanse.
U devet uri koračam nasipom prema tvornici Jedinstvo i razmišljam o vezi koncerata i ponedjeljka, najglupljeg dana u tjednu. Kada bih napravio statističku interpolaciju koncerata koje sam odgledao po danima u tjednu, a to bi se moglo prilično precizno napraviti jerbo imam pozamašnu zbirku datiranih koncertnih karata, kladio bih se u svoj novi bicikl da koncerte najslabije ponedjeljkom pohodih.
Paradise Lost sam zadnji put gledao u subotu 13.02.2010. i tadašnji nastup benda bješe kratak i prilično mlitav, a mlitava je bila i reakcija publike koja je jedva do polovice napunila klub Boogaloo. Zato mi je čudno da se bend tako brzo vraća u Zagreb, a još čudnije da su izabrali ponedjeljak. Napravio je Paradise Lost za svojih četvrt stoljeća postojanja dobrih pjesama i albuma. Tragic Idol se zove recentni album kojeg promoviraju na turneji i čijih sam se pjesama naslušao zadnjih mjeseci.
Ispred dvorane bivše tvornice Jedinstvo situacija nije bila obećavajuća, tratina na nasipu je potpuno prazna. Za časak se dvoumim da li da kročim u klub, ali onda ipak kupujem kartu i odlazim do šanka. Užasava me spoznaja da je točena Žuja jedina opcija za pivopije. Rezignirano naručujem pola litre bambusa i zauzimam poziciju pored desnog zvučnika, dva metra od pozornice.
Imam dobar razlog što mi je tu busija. Paradise Lost ima dva odlična gitarista koji za vrijeme čitavog nastupa rade headbanging. Greg vitla dugačkom crnom kosom dok rastura solaže i pravi je pozer. Aaron maše ćelavom glavom i zrači pozitivnom energijom. Dakle, izabrao sam Aarona.
Prva predgrupa je upravo završavala nastup i bio sam sretan zbog toga. Stara dosadna Phantasmagoria. E, druga je bila puno zanimljivija. Soen je kao neki projekt, pretenciozno rečeno super grupa koju su osnovali muzičari koji su svirali u manje‑više poznatim imenima sa metal scene.
Kao prvo, zanimljiviji su kao scenska pojava. Gitarist ima najduže dredlokse koje sam vidio, basist nešto malo zaostaje za njim, a bubnjar je isto neki macho. Preostala dvojica čine kontrast svojom pojavom i muzičkim doprinosom. Decentni lik za klavijaturama i ćelavi ušminkani i ukočeni pjevač. Pjesme počinju nježnim tonovima, onda se ritam ubrza i sve očekujem da će se pjevač prilagoditi, ali on ustrajava na svojim milozvučnim tonovima.
Jebiga, ja bi šutnuo ćelavog i na njegovo mjesto doveo zgodnu plavušu, ako se već treba pjevati na taj način. Uglavnom, puno su zanimljiviji kao pojava nego muzički. To sam već napisao maloprije. Ajmo mi na legende.
Paradise Lost su svirali oko 75 minuta. Počeli su oko pola jedanaest, a završili malo prije ponoći. Publike se na kraju skupilo više nego što sam očekivao, sasma dovoljno da se napravi dobar ugođaj. Za čudo divno i bend je bio dobro raspoložen. Čak je mrgudni pjevač Nick mrknuo Laško pivo i nazdravio publici. Ne znam samo gdje ga je iskopao, valjda ga donio sa jučerašnjeg ljubljanskog koncerta.
Nakon odsviranih par friških pjesama najavljuje Nick sljedeću stvar: “Ovu pjesmu znaju možda dva čovjeka u publici.” Nisam prepoznao tko je drugi. As I Die. Početak devedesetih. Lovim Aaronov ritam mahanja glavom. Ima još dovoljno kose za stari dobri osjećaj. Mogao je biti i bolji da je oprah s nekim od genijalnih šampona koji revitaliziraju korijen kose, povećavaju volumen i vraćaju joj sjaj.
Na početku koncerta sam se zabrinuo da će biti problema sa zvukom. Loše sam čuo Gregovu lead gitaru, a Nickov glas nije bio čist. Poslije se to dosta popravilo. Nerviralo me što su u nekoliko pjesama koristili matrice. Onda dolazi Faith Divides Us – Death Unites Us. Ima tu puno istine.
Koloplet hitova odsviranih na bisu i pozdrav publici. Raja se odmah pokupila, nitko nije insistirao na drugom bisu. Jebiga, ponedjeljak. Malo sam se još promuvao okolo, toliko da popijem četvrti bambus od pola litre. Članovi Soen potpisuju cedeove, druže se sa publikom. Bubnjar od zvijezda večeri pokušava zbariti zgodnu plavušu u kožnim hlačama. Dajem mu solidne šanse.
Vani je topla noć, miriše na kišu. Topla je bila i krumpiruša koju mi je striček iz pekare Vjesnik zamotao u masni papir.