Ramones – Dom sportova, 24.11.1990.
Kao okorjeli heavy metalac nisam u srednjoj školi puno slušao punk, no poznavanje opusa Pistolsa i Ramonesa bilo je stvar opće kulture. Ramonesi su se tada dosta vrtjeli na omladinskom sarajevskom radiju i na 101‑ici, a bilo je i pregršt domaćih bendova koji su se više ili manje furali na njih: Film, La Cinema, Psihomodo Pop… Iz studentske sobe na Cvjetnom naselju većinom su dopirali zvukovi gitarskih rifova i moj cimer Gavran ubrzo je postao solidan poznavatelj žanra. Žešće od mene mahao bi glavom na “Dr. Steena” (Helloween), naučio je razlikovati stare od novih albuma Metallice, a u dvoglasu smo pjevali “Ripper” (Judas Priest) dok smo se pijani vraćali iz diska na Šari.
U neko doba, kad su mu valjda dojadile sve moje kazete, donio je Gavran od svog bratića Žana — koji je tada stanovao u učeničkom domu na Mazurancu — par kazeta na kojima su bile snimljene pjesme Azre, Culta i Ramonesa. Ako dobro pamtim, na A strani Ramones kazete bio je album Road to Ruin, a na B strani Pleasant Dreams. Naslušali su se te kazete žitelji preuređene čajne kuhinje na trećem katu novog paviljona studentskog doma na Cvjetnom i njihovi brojni posjetitelji. Bili smo spremni za dolazak legendi koji je slijedio godinu dana kasnije.
U Dom sportova se išlo čoporativno. Bio je to čopor brojan i prilično raznolik. Postoji i slika dijela čopora napravljena u dvorani prije početka koncerta, ali je nisam uspio pronaći. Ako čitatelj ove crtice ima tu sliku, molim da mi je pošalje. Po čemu još pamtim ovaj koncert? Prije koncerta obuzela me neka čudna, teško objašnjiva euforija, koju dotad prilično rijetko doživjeh. Kako objasniti činjenicu da sam od otparanog dijela domske plahte napravio bijeli povez koji sam omotao oko glave, prethodno na njemu crvenim flomasterom napisavši štampanim slovima ime legendarnih pankera?
Za vrijeme koncerta euforija se malo smirila. Ozvučenje je bilo prilično loše, promijenio sam nekoliko pozicija tražeći bolji zvuk. Pjesme su se jedva mogle raspoznavati, pogotovo što između njih nije bilo pauze. Brzo i žestoko. Kako su svirali, tako su i skiknuli. Za jedva nešto više od sat vremena odsvirali su 30 pjesama u neprekidnom nizu i pokupili se s bine — na užas publike koja je nakrcala Dom sportova. Meni je bilo sasvim dovoljno. Vidio sam legende u zenitu slave i prilično se izubijao u nekoliko žestokih šutki.
Nakon koncerta opet mi se vratila euforija. Cijelu noć tumarao sam po paviljonima gnjaveći ljude. Na ploči postavljenoj iznad glavnog ulaza na Savu, ispod natpisa “Studentski dom Stjepan Radić”, napisao sam RAMONES onim istim crvenim flomasterom nakon što me Gavran podigao na ramena. Rijetko sam šarao po javnim površinama; imena omiljenih bendova diskretno sam pisao po vojničkim opasačima, daskama za crtanje i na zadnje listove bilježnica. Natpis je stajao tamo cijelu školsku godinu 90/91 i uvijek sam se dobro osjećao kad bih prošao pored njega i tiho promrmljao: “Hey ho, let’s go!”