Domjenak
(21.12.2012)
Strefilo me par domjenaka u nekoliko dana. Trebalo je sve to izdurati imajući u vidu da taj vid druženja i zabave predstavlja za mene žešći užas. “Domjenak” je riječ koju nerado izgovaram premda sama po sebi nije tako odvratna, čak ima neki blagi, pitomi prizvuk. Obično je prate pridjevi “božićni” i “poslovni”. No, nervira me to što se stvari ne nazivaju pravim imenom.
Dakle, božićni domjenak u mojoj firmi predstavlja najobičniju terevenku. Teško se uklapam u takav vid zabave u kojem vrhunac predstavljaju tombola i koloplet zagrljenih kolega koji zdušno pjevaju Mišine hitove. Obično se gadno napijem da nekako sve to svarim.
Prije odlaska na domjenak imao sam dužnost da svoju estradnu zvijezdu odvedem na tradicionalni božićni prijem kod predsjednika Josipovića. E, taj prijem bi se mogao nazvati “jelenkom domjenkom” jerbo su tamo svi sigurno ugladjeni, fini i pristojni. Zagrebački mališani su pjevali na prijemu, Katja se vratila puna dojmova — upoznala je predsjednika, dala mu pet i saznala da mu se kćerka zove Lana kao i njena jaranica iz zbora.
E, kad sam bio njenih godina mogao sam tadašnjem predsjedniku samo mahnuti zastavicom dok je čaršijom prolazila crna limuzina.
Službeno je domjenak informatike počeo u sedam, a ja sam se udostojio pojaviti oko osam u Movie Pubu. Prošle godine sam došao u devet i do tada su termiti već bili pojeli svu klopu. DJ lagano pali atmosferu uz latino ritmove. Ista faca kao i prošle godine — unaprijed se spremam na horor koji me očekuje.
Ovog puta imam plan B za slučaj da postane nepodnošljivo. Bježim što dalje od zvučnika i zalijevam štrukle pivom vodeći usiljenu konverzaciju. Plesni podij se puni dok DJ vrti hrvatsku dance scenu s početka devedesetih. Senna M i ekipa. “A i za ponoći ja bit ću tu” — ori se oko mene. Bogami će biti tako, velim ja.
Vrijeme je za plan B. Vraćam se iza ponoći, javljam se kolegama da ne ispadnem nepristojan. “Pa gdje ćeš, sad će tombola?” Odmahnem glavom, izađem na Savsku i zaputim se prečicom prema nasipu.
Za 15 minuta sam u Močvari. Stižem vidjeti zadnje tri stvari varaždinskog benda po imenu Vlasta Popić. Došlo mi žao što nisam stigao ranije. Prije nastupa Repetitora prošetao sam okolo i popio cugu s Ivanom i Sanelom. Prilična je gužva, ima dosta poznatih lica.
Nastup Repetitora iz Beograda bio je melem za sva osjetila nakon onog užasa iz Movie Puba. Neću gnjaviti s usporedbama benda s drugima, analizom tekstova i muzike. Ono što je bitno je da je bend svojom žestinom i energijom natjerao publiku na pozitivnu reakciju bez obzira na početne probleme sa zvukom.
Ritam sekciju čine dvije cure. Toliko su mi bile simpatične da sam u jednom trenutku zamislio da Gaga svira bas, a Checha bubanj. Mršavi gitarist je prava furija — ima taj gard koji je nemoguće naučiti i glumiti.
Nakon bisa Repetitor je ispraćen ovacijama, a meni se ne žuri vratiti u Movie Pub. Eminentni rock kritičar Dragaš pleše na Pixies sa svojom curom. Ivan i Sanela su puno bolji.
Oko pola jedan vraćam se u Movie Pub. Atmosfera je na vrhuncu. Redaju se dalmatinski hitovi — “svaka pjesma o Dalmaciji postane hit barem u Dalmaciji”. Adrenalinska doza iz Močvare više je nego dovoljna da mogu sa smiješkom sve to podnijeti.
Naslonjen na šank pijuckam Karlovačko i posmatram razgaljene informatičare. Tu i tamo nazdravim s nekim. DJ pušta prvu normalnu stvar večeras — “Ena” od Haustora. Bome se i zaplesalo.