Potres u Zagrebu (Moje srce pokušava da kuca)
Negdje oko tri ujutro probudila me iz sna bol u koljenu. Popio sam tabletu protiv bolova, šćućurio se u fetus položaju i zaspao čim je bol popustila. Sljedeće buđenje bilo je u 05:24. Zgrada se tresla, stvari su plesale po sobi. Njasa i ja smo iste sekunde u glas kriknuli: "Katja!" i potrčali prema njenoj sobi. Katja je bila dobro; u trenu se spustila sa svog kreveta na kat. Potres se smirio nakon desetak sekundi. Okupili smo se u hodniku i na brzinu razradili taktiku. Ovaj potres bio je puno jači od svih prethodno doživljenih. Budući da živimo na trećem katu i da jaki potresi nikad ne dolaze solo, odlučili smo izaći van.
Nestalo je struje, ali se dovoljno razdanilo da se možemo snaći s pakiranjem. Moje cure bile su brze i pribrane. Navukli smo nešto odjeće preko pidžama, pokupili novčanike i mobitele i za par minuta bili ispred ulaza.
Tek nakon nekoliko minuta počeli su se okupljati ostali susjedi iz zgrade. U 06:29 nazvao sam mamu. Javila se s balkona i zvučala je dobro — ipak je ona preživjela onaj užasan potres 1968. u Banjoj Luci, koji se itekako osjetio u obližnjem Prijedoru. Jutro je bilo prilično hladno pa smo nakon desetak minuta cupkanja ispred zgrade i sjedenja na panjevima u parkiću ispred DM‑a odlučili ugrijati se u našem Cliu, parkiranom desetak metara dalje.
Uzaludno smo tražili informacije na internetu o epicentru i jačini potresa. Upalili smo grijanje i radio; informacije su polako počele pristizati. Razmijenili smo poruke s obitelji, prijateljima i kolegama. Epicentar je bio u neposrednoj blizini Zagreba, centar grada pretrpio je dosta oštećenja, ali zasad nije bilo vijesti o ljudskim žrtvama. Ispred zgrade je živnulo — većina ljudi šetala je s maskama preko lica i ruksacima na leđima. Nakon pola sata otišao sam nakratko do stana po nešto odjeće i da provjerim oštećenja.
Razbijena vinska čaša, gitara na podu, razbacana kozmetika po kupaonici… sve u redu. Došla je struja. Nema vidljivih oštećenja na zidovima, niti na zgradi. Čvrsta je to socijalistička tvorevina izgrađena za radnike Končara, premda je stara pedesetak godina. Proveli smo dva‑tri sata u autu slušajući vijesti i kontaktirajući ostale. Svi su bili dobro; neki su imali manja oštećenja, uglavnom na zidovima. U međuvremenu je bilo i nekoliko manjih potresa koje smo jedva registrirali jer je motor radio, a za žešćih pjesama auto se tresao u ritmu naših udaraca po instrumentima.
Onda je Njasa otišla po kavu i vodu za okrjepu. Preparkirali smo auto kod škole da se maknemo malo dalje od zgrade. Oko 09:45 odlučili smo se vratiti kući. Spakirali smo ruksake s najnužnijim stvarima za slučaj ponovnog potresa i napravili doručak. Skuhao sam kajganu sa špekom. Slušamo Stojedinicu i pratimo portale. Eto, zdravo smo i dobro. Ponosan sam kako smo brzo i trezveno reagirali.