Autobusni hitovi
(28.10.2018)
Prošle srijede Katja je bila na školskom izletu u rodnom Varaždinu. Upitah je koju su muziku slušali tih dva, tri sata, koliko traje put od Zagreba do Varaždina i natrag. Moja kćer je odlično skinula svoju razrednicu Mirjanu Rašić, profesoricu hrvatskog jezika: “Cijelim putem su u autobusu puštali istu pjesmu o buđavom hljebu.”
Ajd’ dobro, i dok sam ja bio tinejdžer stvari su slično stajale. Poznata priča – na putovanju/izletu/ekskurziji u nedogled se vrte iste pjesme. Autobusne slušaonice, pubertetske, a bogami i ostale, znale su biti čisti horor. Rijetko me zakačila neka podnošljiva.
Iz svog slonovskog pamćenja izdvojit ću pet najupečatljivijih autobusnih hitova svoje rane mladosti i pokušati ih poslagati kronološki.
1. Vodice: Đuli i Đeni
Maturalac na kraju osnovne škole. Onaj nesretnik Danijel plasirao se na Euroviziju, i cure u mom razredu poludjele su za njim. Veći dio puta do Vodica slušali smo pjesme o strankinji Đuli i domaćoj curi Đeni koja nosi kečke.
Za friškog metal manijaka ovo putovanje je bilo prava noćna mora. U Vodicama nisam sreo ni Đeni ni Đuli, ali pamtim da je more bilo puno meduza koje su žarile i palile.
2. Banovići: Zapjevala sojka ptica
Moj Rudar je te majske nedjelje igrao odlučujuću nogometnu utakmicu za ulazak u Drugu saveznu ligu, skupina Zapad, protiv Budućnosti iz Banovića. Ukrcao sam se u navijački autobus zajedno s pedesetak muškaraca, od kojih je većina bila puno starija od mene.
Putovali smo prema sjeveroistoku Bosne, miris rakije se širio po autobusu, a uskoro su se zaorile navijačke pjesme. Najviše se pjevala pjesma o ptici sojki. Shvatio sam da se radi o nekoj sirotoj curi koja bi se htjela udati, ali nisam uspio dokučiti kakve veze ta sevdalinka ima s nogometom.
Rudar je pobijedio 2:1, našoj radosti nije bilo kraja. Sojka ptica nastavila je najavljivati zoru tijekom cijelog trijumfalnog povratka.
3. Biograd: Još te nešto čini izuzetnom (mukom)
Buraz i ja bili smo dovoljno odrasli da sami idemo na more, bez staraca. Zoki je završio sedmi osnovne, a ja prvi gimnazije. Rudničko odmaralište u Biogradu na Moru bila je najčešća opcija.
Radnička klasa satima se truckala u neudobnom Autotransportovom autobusu. Vozač je nemilice forsirao hit Miroslava Ilića: “Još te nešto čini izuzetnom, ne samo lepota...”. Bio sam na rubu povraćanja, više od muzike nego od krivina, i skoro mi je došlo drago kad je na drugoj polovici puta prometna nesreća prekinula moju muku.
Onda sam vidio smrskani poljski auto i više mi nije bilo drago.
4. Tuzla: Divlji momci i dim na vodi
Išao sam s juniorima Rudara na turnir u Tuzlu. Eco, kapetan našeg tima, puštao je muziku preko svog kasetofona. Imao je snimljene samo dvije pjesme: Wild Boys od Duran Duran i Smoke on the Water od Deep Purple.
Svaku smo čuli bar dvadesetak puta. Imalo je pozitivan učinak – pružili smo žestok otpor favoriziranom Sarajevu i nesretno izgubili zbog tragikomične greške našeg golmana.
5. Zagreb: Opus i Dinar
Prijedorski gimnazijalci išli su na jednodnevni izlet u Zagreb povodom izložbe kineske umjetnosti iz zbirke Ante Topića Mimare u muzeju koji je poslije nazvan po njemu.
U autobusu se najviše vrtio hit Life is Life opskurnog austrijskog benda Opus. Onda je Goša odnekud izvukao još opskurniji banjalučki bend Dinar, čija je udarna pjesma dijelila ime s majkom jednog našeg školskog druga.
“Volim te, Bahro”, ponavljao je pjevač Dinara nemilice, i svi su se cerekali osim Bahrinog sina Enesa.