Crkni Bukowski!
Skoro svakoga dana otvorim Uspomene na Facebooku, rijetka je prilika da se tamo ništa ne ulovi. Najčešće iz mreže vadim stare crtice, slike iz svih vremena i recentne “dicomoja” videozapise. Kad imam vremena poneku crticu uredim, zamijenim mala slova, dijakritike, ispravim gramatičke greške. Ispod crtica se nekad nalaze komentari zbog kojih sam popizdio na FB jer više ne dopušta uređivanje starih crtica, nego je moram kao novu bezkomentarnu objaviti.
Za bonace je dobra lovina, ulovi se po 5–6 kapitalaca i onda pripremim kojeg na zidnim FB gradelama. Prošli tjedan zaredale su moje predblagdanske pijanske crtice, kakvih se grozi moja majka. Dok sam u prošlu srijedu uređivao jednu od njih, u kojima opisujem turneju po zagrebačkim “kafanama”, smiješak na lice mi je izmamio pripadajući komentar čitateljice Aleksandre P.: “Crkni Bukovski”.
Saša je mlađa sestra Svjetlane–Ćeće, moje drage školske jaranice. I sad bi trebao slijediti onaj najgori dio, stavljanje prethodne rečenice iz prezenta u perfekt, za koji treba smoći snage.
Preksinoć se dopisujem s Ćećom nešto oko svečane akademije povodom stogodišnjice naše gimnazije, brljavim nešto kako mi se akademici gade u zadnje vrijeme i usput pitam Ćeću kako su njeni. “Sestra mi je preminula 14.11., nemam ti snage pričati, jednom valjda hoću”, veli Ćeća.
Mala Saša preminula. Smrznuo sam se u nevjerici. Pa kako, jučer mi je poslala komentar “Crkni Bukowski”? Znam da je to napisala prije sedam godina, ali jučer još su te njene dvije riječi razvukle moje lice u osmijeh.
Znao sam da je Saša bila bolesna. Pitao sam je o bolesti, odgovorila je samo da nema snage govoriti o tome pa sam joj samo odgovorio da se javi kad bude mogla i rudarski pozdravio. Bilo je to prije skoro godinu dana. Preko ljeta je bila aktivna na FB, nadao sam se da se izvukla pa ćemo opet na svim jezicima svijeta izmjenjivati naše tradicionalne božićne antičestitke.
U ova doba bolesti i umiranja, u moru smegmatičnih i tužnih vijesti, ova me posebno pogodila. Dva dana borim se s njom. Kako je tek Ćeći i njenoj obitelji? Ufam se da će mi biti lakše krenuti dalje kad napišem ovu crticu. Ćećo, molim te nemoj mi zamjeriti.
Iskopao sam Sašino pismo iz ’92, napisano dječjim rukopisom i pustio suzu. Otvorio sam Messenger i pročitao sve poruke koje smo razmijenili u zadnjih 8 godina. Par njih me ubilo zamalo. Jedna sadrži jedan od najdražih osvrta koji sam ikad dobio za svoje crticopiskaranje:
“A zašto ti zbilja nekad ne skupiš sve što si pisao i pošalješ nekom izdavaču? Literarni talent je neosporan. Divan, zapravo. I moram naglasiti da ja nisam prosječan čitalac, pardon, čitatelj. Dapače, hoću reći, naprotiv. Trebao bi to uraditi, razmisli.”
Posebna je i draga bila Saša, volio sam njen muzički ukus, cijenio sam njene stavove, objave i smisao za humor. Dogovarali smo se par puta za kuhano vino na adventu u ZG, ćevape kod nje u BL, odlaske na koncerte i festivale... jebiga, nije nam se poklopilo.
Ne brini Saša, pronaći će te negdje božićna čestitka, samo još moram smisliti na kojem jeziku.