Daljave
(19.11.2014)
Dječji vrtić Radost nalazio se stotinjak metara od našeg stana. Išao sam tamo, od ulice Moše Pijade do Vuka Karadžića, kratko vrijeme i ne mogu se prisjetiti skoro ničega što se dešavalo nakon što bih sitnim koracima prevalio taj kratki put. Jedino što pamtim su tjeskoba koju sam osjećao dok sam bio primoran na ležanje u poluzamračenoj sobi, pretpostavljam zbog poslijepodnevnog spavanja, i osjećaj zadovoljstva kad bih poslije obroka dobio karamelu od lješnjaka.
Od Osnovne škole 16. maj dijelilo me 300 metara. Majka me dovela u školu samo prvog dana, poslije sam kao i svi ostali dolazio samostalno. Izuzetak je bio samo Ranko kojeg je cijelo polugodište dovodila baka. Eco bi zažvizdao ispod mog prozora, istrčao bih dolje sa trećeg kata i za par minuta smo bili ispred škole.
Trebali smo proći dvije prometnice: ulicu Moše Pijade i Titovu, kroz ovu drugu gotovo i da nije tekao promet. U višim razredima osnovne znao sam otići doma za vrijeme velikog odmora ako sam bio gladan ili zaboravan.
Do Gimnazije Esad Midžić razdaljina je bila otprilike ista kao i do osnovne škole, ali da priča bude zanimljivija stavit ću da je bilo 500 metara. Moji koraci su bili brzi i dugi, taj put bih prošao za par minuta. Budio sam se oko 7 sati, a nastava je počinjala u 7:15. Za malog odmora stigao bih otrčati do stana i donijeti zaboravljenu bilježnicu.
Veći dio prve zagrebačke studentske godine stanovao sam u Studentskom domu Cvjetno naselje, udaljenom od fakulteta (ETF iliti po novom FER) oko 1500 metara. Nisam baš puno vremena provodio na faksu (ako ne računam obližnji klub KSET), no kad bih se zaputio tamo na obavezne labose ili neke auditorne vježbe obično bih to činio pješke prečicom preko Vrbika.
Povremeno švercanje u tramvaju se podrazumijevalo, nikad nisam rabio tramvajske karte i pokaze.
Narednih par godina proveo sam na Savi (Studentski dom Stjepan Radić) i udaljenost do faksa se povećala za duplo (3 km). Bila je to prevelika udaljenost za studenta pješaka i to mi je prilično teško padalo. Na faks se išlo Peticom i to samo kad se moralo. Na Savi se u to doba živjelo burno, znalo je proći i tjedan dana da se ne maknem iz doma.
Sljedeće mjesto prebivališta bila je Knežija i to se nije promijenilo do dana današnjeg. Bio sam nešto malo preko 3 km (recimo 3,2 km) udaljen od faksa kojeg sam najzad zgotovio koristeći za putovanja većinom staru dobru Peticu: Savska, pa Vukovarskom stanicu ili dvije.
Onda sam se zaposlio i uobičajena fakultetska ruta se produžila za par stotina metara (ukupno 3,5 km) do poslovne zgrade u Paromlinskoj. Ova promjena je bila prilično bezbolna. Kvarat ure vožnje biciklom tijekom koje sam susretao bivše profesore. Za vrijeme pauze smucao sam se po užem centru grada.
Prije tri godine moja firma se preselila u Jankomir, na zapadni dio grada, i sad do posla putujem oko 9 km. Najčešće se vozim biciklom. Za dolazak na posao mi u prosjeku treba 34, za povratak doma 28 minuta. Razlika je nastala zbog znojenja, odnosno izbjegavanja istog pri dolasku.
Kad su vremenski uvjeti nepovoljni biram vlastiti auto ili javni prijevoz. Pješice još nisam probao.
Pari mi se da javne ustanove: vrtići, škole, fakulteti i poslovne zgrade na koje sam osuđen (ili sam ih izabrao)… bježe sve dalje od mene. Vozeći se biciklom s posla u glavi sam vrtio računske operacije, mahom množenje i zbrajanje.
Da ne smaram puno, vjerovati ćete mi na riječ, više sam vremena izgubio putujući na posao i natrag u zadnje tri godine, nego što sam ga proveo za dvadesetak godina cjelokupnog predškolovanja i školovanja, putujući od kuće do škole i od škole do kuće (uvijek se ponešto šapuće).
Hvata me paranoja što će biti sljedeće. Svakodnevno putovanje do Samobora, Varaždina, Ogulina, Gospića… Hm, draže bi mi bilo da je obrnuto: da sam počeo kao đak pješak, a da se danas laganini španciram do posla.
Kćer Katja krenula je mojim stopama. Do osnovne škole ima pedeset metara i knapira dolazak tik prije nego što se oglasi školsko zvono.