Derventa
Sretni sat na teškom mjestu zadnjeg dana mjeseca marta. Happy hour in hard time. Slavi se Božin rođendan. Zoki, Božo, ja i naše ljepše polovice. Rijetka prilika kad izlazimo u parovima. Naši roditelji čuvaju našu djecu. Pijemo Staropramen, čekamo da se ostatak ekipe skupi i čakulamo o poslu, djeci i svakodnevnici, ali se iznebuha vratismo haman pa dvadeset godina u rikverc.
Čarobna riječ bila je Derventa, mada se meni čini da bi precizniji toponim bio Orašje. Niko od nas nije nikad bio u tim bosanskim varošima. Da smo otišli tamo, život bi nam možda totalno drugačije izgledao. Osnovano sumnjam da bismo sad ovdje u parovima ispijali Staropramen i slušali ZZ Top.
Ovlaš smo se dotakli te teme, Njasa je bila zbunjena i tražila da joj objasnim o čemu se radi. Nisam joj nikad o tome pričao. I inače malo ljudi zna tu priču. Ne volim je pričati jer još uvijek imam neke nedoumice iz tog razdoblja. Zadnji put sam je ispričao Sari prije tri‑četiri godine dok smo čekali sabah. Bolje da nisam. Nije sad vrijeme za tu priču, obećao sam Njasi da ću je ispričati tijekom sutrašnje vožnje za Varaždin.
Vozimo se autoputom za Varaždin u nedjeljno jutro. Na radiju svira Therapy?. Kiša pljušti, svud oko nas poplavljena polja. Idealna kulisa za obećanu priču. Dakle, Njasa, slušaj.
Godina je devedesetčetvrta ili devedesetpeta — prije će biti da je devedesetčetvrta. Rat je u punom jeku. Buraz i ja smo najzad napustili studentski dom, preselili se kod staraca na Knežiju i polako privodimo studij kraju. Jednog proljetnog dana, na povratku s faksa, dočekala su nas zabrinuta roditeljska lica. Plave koverte na stolu sadržavale su poziv da se sutra ujutro — sjećam se da je bila subota — obavezno javimo u Borongajsku vojarnu.
Studenti su bili oslobođeni vojne obaveze. Ipak, na Savi su bili česti oproštajni tulumi za studente koji su odlazili u rat. Neke od njih smo bezuspješno ispraćali i po desetak puta. Kad bi se otrijeznili, hrabrost je nestala. Oni najglasniji nikad nisu ni otišli. Hrabri su odlazili u tišini.
Nikad mi nije palo na pamet da dobrovoljno idem u rat. Gadio mi se. S vojskom se nije zajebavati, pa smo buraz i ja odlučili da odemo do Borongaja, lakovjerno misleći da nas tamo čeka rutinska kontrola. Stari nas je odvezao u našem starom Renaultu 8.
U Borongajskoj vojarni bilo je kao u košnici. Prolazili smo kroz špalir naoružanih postrojbi i tad sam se lecn’o kad su počela neukusna dobacivanja. Tada sam imao kosu do pola leđa. Buraz i ja smo se zabrinuto pogledali.
Najzad smo pronašli baraku u koju se trebamo javiti i dežurnog oficira. Ovaj je ovlaš pogledao naše pozive i uputio nas da brzo zadužimo uniformu i oružje jer se uskoro trebamo ukrcati u kamion koji ide za Orašje — drito na front.
Pobunili se nas dvojica. Pa zna li on da smo mi studenti i da smo oslobođeni vojne obaveze? Sjećam se da sam mu rekao da sljedeći tjedan imam neki važan ispit. Govorio sam istinu — zbog tog ispita propustio sam dva‑tri dobra ljubljanska koncerta. Mislim da je bio u igri i koncert Nirvane, jedan od nikad prežaljenih.
Oficir je rekao da ništa on ne zna i uputio nas na nekog satnika. Dotičnog smo jedva našli. Srećom, ovaj je bio razuman čovjek i uvažio je naše razloge. Uputio nas je da hitno u vojni odsjek odnesemo potvrde da smo studenti.
Uf. Ovo je bilo za dlaku. Mogu ja sad filozofirati, ali da je satnik rekao drugačije, otišli bi buraz i ja na ratište i bez oproštajke na Savi. Sretan sam što se ovako završilo; drugi scenariji koje vrtim u glavi puno manje mi se sviđaju.
Koračajući prema izlazu slušao sam opetovana dobacivanja svojih nesuđenih suboraca. U nekoj drugoj prilici bih im vratio sočnom psovkom. Brzo su se punili kamioni koji su se kretali prema Orašju i Derventi. Naš nas je Renault 8 vratio na Knežiju. U ponedjeljak smo čekali da se referada otvori.