Došao ujak iz Njemačke
(22.04.2015)
Vozimo se nas četvero automobilom od Zagreba prema istoku po cesti koja se nekad zvala Auto-put Bratstva i jedinstva. Nemam pojma kako se danas zove. Ovu vožnju je opjevao Jura Stublić u pjesmi Srce na cesti. Milion kilometara od nigdje, veli Jura. Naš cilj je puno bliže, već nakon šezdesetak km, na četvrtom-petom izlazu, skrenuti ćemo prema Popovači i ubrzo stići u moslavačko selo Donju Vlahiničku.
U tom selu je rođen moj osamdesetogodišnji ujak Ivan Rusek koji sjedi pored mene, na mjestu suvozača. U istom selu rođena je i njegova pet godina mlađa sestra Marija, moja majka, koja sjedi na zadnjem sjedištu, skupa sa svojom devetogodišnjom unukom, mojom kćerkom Katjom.
Oblačno je, kiša je maloprije prestala. Prestižem turske kamione, pored nas promiču netom prolistale šume i svježe uzorana polja. Rijetka je prilika kad mogu porazgovarati sa svojim ujakom, najstarijim sinom moje bake Vikice i djeda Stjepana. Ujo Ivek živi u Njemačkoj i od njegovog zadnjeg posjeta domovini prošlo je skoro deset godina.
Razmišljam o tome da je ovo možda zadnja prilika kad mogu s njim ovako neposredno razgovarati. Dva su razloga. Prvi se tiče ujakovih godina i frekvencije njegovih dolazaka u domovinu. Drugi je taj što je ujak inače prilično nagluh i ovo je jedna od rijetkih prilika kad naša konverzacija teče nesmetano.
Stišao sam radio, govorim mu gotovo na uho, a on kaže da me sve razumije jer govorim čistim književnim štokavskim jezikom. Ajd' dobro, shvatit ću to kao kompliment. Pričamo o svakidašnjim stvarima: autima, sportu, poslu, politici, o tome kako je autoput po kojem se vozimo nekad izgledao.
Ujak Ivek ne spada u moje omiljene rođake. Mogao bih o tome puno pisati, možda jednom i bude prilike. Obično se čovjek počne baviti svojim korijenima kad dođe u pozne godine. Majka Marija mi je obećala otkriti neke pomno čuvane obiteljske tajne, navodno ima prilično zanimljivih. Jedva čekam.
Za ovu crticu biti će dovoljno znati da je Ivek pedantan, sebičan, škrt i opsjednut samim sobom u većoj mjeri nego što ja to smatram pristojnim. Ne znam da li je takav bio oduvijek ili ga je promijenilo više od pedeset godina života u Njemačkoj, u braku bez djece sa švabicom ujnom Sofijom.
Možda bi bio drugačiji da je imao djecu. U većini slučajeva klinci oplemene ljude. Ovako Ivek u svojim božićnim čestitkama, umjesto slika unuka, šalje opširne zdravstvene biltene.
I pored svojih brojnih mana Ivek je zanimljiva pojava, ima u njemu šarma i duhovitosti sasvim dovoljno da ga se može izdržati i češće nego jednom u deset godina. Arhaičnim jezikom, u kojem zaboravljene riječi zamjenjuju germanizmi, priča zanimljive priče iz djetinjstva i mladosti, veli da se tog razdoblja sjeća jasnije nego nekih vremenski puno bližih događaja. Česta pojava kod starijih ljudi.
Evo skoro dođosmo na cilj, a skoro zaboravih reći da, u sklopu pomno organiziranog sedmodnevnog Ivekovog boravka u Hrvatskoj, idemo u posjetu kod njegovog mlađeg brata, mog omiljenog ujaka Zvonka. Zvonko je sve ono što Ivek nije. Požrtvovan, nesebičan, spontan...
On mi je kupio prvi bicikl, podučio me vještinama za koje je moj stari smatrao da su gubljenje vremena, npr. gađanju zračnom puškom i vožnji na motoru.
Prošli smo kroz Popovaču i ulazimo u Donju Vlahiničku. Uzalud pokušavam na ujakovom licu prepoznati neku emociju. Namjerno ili slučajno prečuo je moje pitanje kako se osjeća dok se nakon deset godina vraća na mjesto svog odrastanja.
Katja i ja prvo smo se izgrlili sa Zvonkom. Ona je otišla razgledavati dvorište, a ja sam stao sa strane i promatrao susret troje djece moje bake Viktorije i djeda Stjepana. Četvrto, najmlađe dijete nije bilo tu, moja draga i neprežaljena teta Zdenka iznenada je preminula krajem prošle godine.
Susret dva brata bio je neočekivano mlak, Ivek je gotovo ignorirao Zvonkov zagrljaj. Bio je zatečen promjenama koje su se u međuvremenu desile na njegovoj djedovini. Jedino što je ostalo sačuvano iz doba njegove mladosti je stari bunar ili zdenac, kako ga zovemo u obitelji.
Stare kuće već odavno nema, ali nema niti prekrasne vitke breze, visokih borova, kamenčići prekrivaju dvorište umjesto zelene trave... Sestra ga je zaboravila pripremiti na promjene i to je na svojoj koži osjetio Zvonko, kojeg je stariji brat poput nadobudnog inspektora gradilišta ribao narednih pola sata.
A jadni Zvonko ni kriv ni dužan, pravda se premda nikakvog razloga za to nema, on je onako dobar i popustljiv samo pristajao na zahtjeve svoje obitelji, prije svega moga bratića Tomice koji je izgradio dvore iznad garaže u kojoj Zvonko još uvijek drži motor kojeg mu je njegova starija sestra kupila, nedugo nakon što se zaposlila.
Zvonko još uvijek izvodi akrobacije na motoru, na užas ostatka obitelji.
Mama i Katja se odlaze družiti sa Zvonkovom unukom Enom, a ja sa svoja dva ujaka ulazim u kuću. Degustiramo domaću rakiju, vino i fine kolače ujne Mace.
Promatram svoje ujake i dozivam u sjećanje prizor iz djetinjstva, kada smo sjedili za istim ovim stolom. Baka Vikica je tada bila živa i ne bi im dopustila da se ovako nadvikuju, premda su gluhi kao topovi.
Teme su nekad bile puno veselije od današnjih. Njih dvojica vode beskonačne razgovore o svojim boljkama. Mjere si tlak. Nude i meni, što sa gnušanjem odbijam.
Uskoro mi sve to postaje naporno. Osjećam se kao dijete, zatočeno za stolom na nekom od dosadnih obiteljskih druženja, koje jedva čeka da istrči van nabijati loptu. Nedostaje mi moj stari Franjo da ga munem nogom ispod stola pa da mi da mig za bijeg.
Spas mi donose Ena i Katja, sa zadovoljstvom prihvaćam njihov poziv da idemo obići koke i piliće. Nažalost, zečeve je nedavno pokosila neka boleština.