Epidaurus
(Cavtat, 17. 08. 2014.)
Bronhitis, i to kronični, napao me podmuklo i iznenada kao tek prohodalog dječarca. Potucao sam nekoliko godina po doktorskim ordinacijama, čak sam proveo par mjeseci udišući blagotvorni morski zrak u Dječjem selu kod Makarske, ali napadaji kašlja i zvuci iz mojih pluća slični onima koje proizvodi sviranje harmonike nisu prestajali sve dok nisam došao u ruke doktora Đorđevića. Odlazio sam u njegovu cavtatsku ordinaciju nekoliko puta između svoje četvrte i osme godine.
Prva moja sjećanja na Cavtat su prilično mutna. Hotelske sobice, kuća naše gazdarice Marije, mačke, ribe, sjajni bijeli oblutci pronađeni za vrijeme dugih šetnji uz more… Tamo sam kao petogodišnjak doživio svoju prvu ljubav – pričali su mi roditelji da sam danima nakon povratka s mora bježao u pravcu željezničke stanice želeći otputovati u Sarajevo djevojčici Lari, mojoj cavtatskoj družici.
Na terapije kod dr. Đorđevića obično sam odlazio s jednim od roditelja. Mislim da je samo jednom u pratnji bila cijela moja obitelj. Obično bismo se smjestili privatno u nekom iznajmljenom sobičku, a u boljim vremenima odsjedali smo u hotelu Epidaurus. U jednoj od njegovih soba tata Franjo me, godinu dana prije polaska u školu, učio vezati cipele i ta scena mi se vrtjela u glavi na Franjinoj sahrani, u trenucima kad su njegov lijes spuštali u grob.
Za vrijeme zimskih školskih praznika u prvom razredu osnovne škole majka Marija i ja smo išli u Cavtat. Putovali smo vlakom do Ploča – sjećam se da je s nama u kupeu sjedila moja učiteljica Ljudmila Ramić koja je putovala sinu u Dubrovnik. Od Ploča do Cavtata išli smo autobusom i kad smo krepani došli u hotel Epidaurus, rekoše nam da je hotel pun zbog održavanja neke konferencije i da će nas taksijem prebaciti do novootvorenog hotela Croatia.
Mi smo prvo bili razočarani, ali brzo smo se odobrovoljili vidjevši raskoš i ljepotu novog hotela koji je predstavljao arhitektonsko čudo. Oštra je bila zima 1976. – mama pamti da se nahvatalo i nešto snijega po cavtatskoj rivi. Osim u posjete kod dr. Đorđevića nismo puno izlazili iz hotela, ali smo zato uživali u nesvakidašnjem luksuzu.
Nakon te studene zime iz sedamdeset i šeste nisam posjetio Cavtat sve do početka novog milenija. Nije bilo razloga – napadaji bronhitisa su prestali. Moji starci su smatrali da su za to najviše zaslužni cavtatska klima i terapija gama-globulinom dr. Đorđevića.
U ljeto 2005. godine rodila se Katja i zbog toga te godine nisam proveo uobičajenih par tjedana na Jadranu. Ipak, uspio sam se mjesec dana prije njenog rođenja par puta okupati u plavom moru jer me posao poslao na neku konferenciju u Dubrovnik. Imali smo u sklopu programa organiziran izlet brodom do Cavtata i tamo je bio jedan od rijetkih poslovnih tuluma na kojima sam se odlično zabavio.
Poslije sam još nekoliko puta bio u Cavtatu na jednodnevnim izletima i prilikom svakog posjeta osjetio bih bliskost s tim gradićem.
Ove godine je majka Marija s nama na odmoru u Žuljani na Pelješcu. Nije Cavtat daleko pa mi je sinula ideja da je odvedem tamo na jednodnevni izlet. Nakon skoro četrdeset godina zamijenili smo uloge – ovog puta sam ja vođa puta. Naravno da su Njasa i Katja krenule s nama.
Trebalo nam je oko sat i pol vremena vožnje automobilom da iz Žuljane, preko Dubrovnika, stignemo do Cavtata.
Prvo hodamo prekrasnom šetnicom uz more duž cijelog cavtatskog zaljeva do hotela Epidaurus. Onda se iz gužve na hotelskoj plaži spašavamo tako da iznajmimo pedalinu i klizimo po zaljevu između usidrenih modernih jahti.
Ručamo u restoranu Caballero, simpatična konobarica nam kaže da će nas možda pustiti na našu sljedeću destinaciju – stjenovitu plažu hotela Croatia.
Katja se prvo čudi kako to da na plažu idemo penjući se uz strmo brdo, a onda se zabezekne kad se na istu spuštamo liftom, pri tome se praveći Englezi, odnosno glumeći hotelske goste. Nisam siguran koliko nam gluma uspijeva jer smo natovareni ruksacima i stvarima za plažu, a lady Maria nosi neku ležaljku/prostirku kupljenu osamdesetih od nekog Čeha.
Iznenađujuće je malo ljudi na strmoj i stjenovitoj plaži u podnožju hotela. U zadnja dva, tri sata nadvili su se oblaci koji su potjerali kupače, ali iznenada se pojavljuje sunce i mi guštamo kao praščići u prekrasnom pogledu na pučinu, zavaljeni u udobne ležaljke.
Zatim se spuštamo do mora i uživamo u kupanju pazeći da nas veliki valovi ne bace na stijene. Otplivam malo dalje prema pučini, iz mora gledam na hotel sljubljen sa stijenama i osjećam da je ovo trenutak u kojem sve ima svoj razlog i smisao i zbog kojeg je vrijedilo doći ovamo.
Sunce na kraju dana je na plažu izmamilo goste hotela, bio je red da se povučemo. Nije baš išlo glatko – malo smo zapeli na ulazu u hotel s plaže jer se staklena vrata nisu otvarala bez hotelske kartice, ali nas je spasio postariji gospodin uz kojeg smo se prošvercali.
Na izlasku iz hotela portir u uniformi nas je srdačno pozdravio. Katja se malo zbunila i uplašila kad sam joj objasnio da ovo što smo napravili nije baš ispravno i pristojno i da smo malo izigravali mangupe.
Majci Mariji je bilo puno srce nakon što je, nakon toliko godina, posjetila ovo predivno mjesto. Opalili smo nekoliko zajedničkih snimaka za dugo sjećanje.
Na cavtatskoj rivi se zagužvalo, ispred tajkunskih jahti odbori za doček. Nakon lagane šetnje pojeli smo sladoled i onda s prvim mrakom krenuli natrag za Žuljanu.
Na radiju je bila Andromeda, emisija o svemiru. Korado Korlević je briljirao. Stari ljetni hitovi činili su glazbeni intermezzo.