Iskra
Zovem se Iskra i rođena sam u Sloveniji, u gradu Kranju. Sreća ili sudbina, ali odmah po rođenju odselila sam u bosanski grad Prijedor i tamo provela djetinjstvo i mladost. Eh, lijepa vremena su to bila. Stalno sam koristila iglu, premda nisam bila niti šnajderica, niti narkomanka. Nisam bila niti neka ljepotica, ali obožavatelja mi nije manjkalo. Dva nabildana brata blizanca zvučnog imena nisu se micala od mene, stalno su se nadglasavali u svojim ofiranjima.
Onda ona dva fina gospodina. Gospodin Remenar me pokretao kad bih posustala, a gospodin Poklopac je bio moj štit od nevolja svih fela, a pogotovo od onih koje je izazivala vještica Prašinka. I na kraju dva brata Ćinulaga, iz Moše Pijade 34. Ti dragi dječaci, Zoki i Neno, su mi godinama kupovali poklon-ploče, trošeći na njih sav svoj džeparac.
Sve se vrtjelo oko mene, a ja sam nemilice vrtjela ploče. Prvo su to bili hitovi sa festivala zabavne muzike na malim pločama koje su zvali singlica, onda su došle longplejke domaćih i stranih rock bendova. Kako je vrijeme odmicalo publike je bilo sve više, svašta sam vidjela, a pogotovo čula jer muzika je postajala sve glasnija, žešća i brža.
Preskakanje, pucketanje, grebanje, guštala sam u svim tim stvarima, ali najveću radost mi je pričinjavalo kad bih vidjela radost na licima dječaka nakon što sam im odsvirala omiljenu pjesmu sa nove ploče. Bila sam najsretniji gramofon na svijetu.
Odjednom se sve promijenilo, više nisam bila u centru pažnje. Pojavio se gospodin Kasetaš i uz pomoć gospođice Kazete, obične male jeftine flundre, bacio me u zapečak. Vještica Prašinka bacila je svoje čini na mene, blizanci zvučnici su utihnuli, igla je nestala u plastu sijena. Svi su me zaboravili.
Toliko me to pogodilo da sam preselila u Zagreb. Dugo već tamo živim skromnim umirovljeničkim životom. Skrivena u ormariću ispod televizora čekam da me odvedu u reciklažno dvorište Kajzerica. Prošli vikend me posjetio stariji brat Ćinulag. Dugo je gledao u mene melankoličnim pogledom dok je prstima uzalud pokušao izravnati metalnu pločicu sa mojim imenom.
Ipak još sam tu, nisu me odveli na Kajzericu. Umjesto mene su otišli usisavač, printer i videorekorder. Sve starija gospoda, a opet toliko mlađa od mene. A onda se iznenada pojavio on, moj zgodni mladi rođak iz dalekog Japana koji me vratio u mlade dane.
Sva sam zaiskrila začuvši topli zvuk pucketanja kad se igla spustila na ploču i kad se iz zvučnika zaorila muzika koja je izazvala iskru u očima djevojčice, kćerke starijeg brata Ćinulaga. Sad kad sam ovo doživjela neće mi biti žao što ću uskoro završiti na reciklažnom dvorištu Kajzerica, među gomilom odbačenih električnih uređaja.
Mala iskra požar skriva. A ja, stara Iskra, tinjam i bližeći se svom kraju sanjam o rodnom Kranju.