Ivančica
(25.01.2013)
Surfajući po internetskim portalima nabasah na članak o dodjeli NIN-ove književne nagrade. Dok ga letimično skenirah, odgodih sljedeći klik jer jedno pročitano ime odjekne u glavi mojoj kano koraci u kamenu hercegovskom. Hejhajho. Nešto su prorijedili snjegovi zadnjih godina, ali puno ih je okopnilo od kada sam zadnji put ovo ime registrirao. Ipak u trenu povezah vlastitu imenicu sa ponosnom vlasnicom.
Kad pročitah kontekst bio sam sasvim siguran da znam o kome se radi. “U užem izboru bile su zanimljive knjige Mire Otasevic i Ivančice Đerić, jedan eksperimentalni, ali vrlo dojmljivi fikcionalni i fiktivni životopis, i jedan dobro napisan, snažan roman o egzilantskoj generaciji devedesetih.”
Moja sjećanja na Ivančicu su trenutno maglovita, ali brzo će se razbistriti jer neke stvari iz djetinjstva nikad se ne zaboravljaju. Ivančica i ja smo ista generacija. Pohađali smo istu osnovnu školu 16. maj u Prijedoru, ali nismo išli u isti razred. U ranim razredima osnovne škole susretali smo se u nekim sekcijama, prije će biti Dramska ili Recitatorska, nego Izviđačka.
Njezino ime je samo po sebi dovoljno upečatljivo, a dodatno su ga u moju memoriju urezale dvije stvari.
1. Titove staze revolucije
Radilo se o izbornom školskom predmetu koji se svodio na proučavanje lika i djela druga Tita, a vrhunac su predstavljali pismeni testovi s prigodnim pitanjima. NOB, KPJ, AVNOJ i ine kratice dominirale su.
U trećem ili četvrtom razredu imao sam najbolje riješeni test u razredu pa me zapalo da idem na školsko natjecanje na kojem je Ivančica bila glavni favorit. Cure iz razreda upozorile su me da nemam nikakve šanse jer je u igri najbolja učenica i najveća štreberica u školi.
No, potrefilo se da su na testu bila netipična pitanja koja se nisu mogla naštrebati. Bio je to period kad sam upijao gotovo svaku pisanu riječ, uključujući majčine ljubavne romane i Komunist – režimske novine na koje je moj stari Franjo bio preplaćen.
I tako sam, zahvaljujući činjenici da sam jedini znao datum održavanja zadnjeg kongresa CK KPJ, ostvario veličanstvenu pobjedu i izborio odlazak na regionalno natjecanje.
2. Njene pjesme i priče
Ivančica je objavljivala pjesme i priče u tadašnjim dječjim časopisima. Mogle su to biti Male novine; Vesela sveska i Tik-tak bile su previše djetinjaste za njene radove.
Neke pjesme imale su ljubavnu tematiku. Osim nje nisam poznavao niti jedno dijete koje piše ljubavne pjesme. Za ostale žanrove bilo je talenata, prednjačio je haiku tipa: “Sunce sija, nebo se plavi, Fadil na Munibi, Muniba na travi.”
No, Ivančicine pjesme bile su daleko od banalnih, zvučale su kao da ih je napisala odrasla osoba, a ne neugledna djevojčica. Premda sam se u đačko doba palio na štreberice, nije mi padalo na pamet da s njom probam ostvariti neki bliski kontakt. Cure i dečki teško sklapaju prijateljstva u osnovnoj školi.
U kasno januarsko poslijepodne, gledajući snijeg kako sitno pada na Samoborsku cestu, evocirao sam uspomene iz djetinjstva. Skrenuo sam pogled sa zimske idile natrag na monitor i uz pomoć modernih tražilica za par minuta saznao sve što me zanima o odrasloj Ivančici.
Ima žena i vlastitu web stranicu pa iz njenog kratkog životopisa saznah da ne samo što smo odrasli u istom gradu, nego su se naši životni putevi u nekim fazama života prilično preklapali. Dijelili smo gradove rođenja, odrastanja i studiranja: Sisak – Prijedor – Zagreb.
Malo smo izmijenili trasu vlaka nekoć krcatog studentima i bauštelcima. Slabo smo se nas dvoje sretali na tim preklapajućim životnim putevima koji su se na kraju ipak razdvojili.
Ivančica trenutno živi u Kanadi, piše romane i poeziju. Sva je predana tome i pretpostavljam da joj ide dobro kad je nominirana za prestižnu književnu nagradu. Ja živim na zagrebačkoj Knežiji, pišem programe i crtice, ali nisam previše predan tome.
Crticu o Ivančici dovršavam u glavi dok izbjegavam zaleđene površine po pločnicima jezdeći biciklom kroz studenu zimsku noć. Pritom mi u glavi odzvanja pjesma koju sam prvi put čuo prekjučer na Radiju 101, vozeći Katju u autu dok smo se vraćali s njene probe.
Nakon uvodnog instrumentala gromko su odzvanjale riječi i zavladala je čarolija koja je natjerala Katju da prestane pričati kao navijena. U neuobičajenom svijetu tišine parkirali smo se na Knežiji.
Ne znam na koji način je pjesma doprla do Katje, no mene je asocirala na sve drage ljude u čijem sam se društvu osjećao opušteno u tišini, bez suvišnih riječi. Maloprije spremih bicikl u šupu i dok grijah promrzlo dupe uz radijator zapitah se kako se Ivančica privikla na kanadsku hladnoću.