Ježurka Ježić
(30.12.2010)
Dvadeset i sedam sati ostalo je do kraja prve dekade dvadeset i prvog stoljeća. Pravo je vrijeme za podvlačenje crte, svođenje računa, rezimiranje, planiranje i ostala sranja. Ostavljam to nekom drugom. Davno sam to prestao raditi. Dočekivanje prvog prvog, godine bilo koje, jedna je od većih gluposti.
Hodam Papovom ulicom po Knežiji. Prozori obližnjih zgrada blješte od sjaja kičastih božićnih ukrasa i šarenih lampica. U glavi pravim top-listu najgorih dočeka, ali dohvat podataka iz memorijskih ladica remete mi salve pirotehnike koje ispaljuje dokona knežijska mladež.
Krajičkom oka spazim na zaleđenoj cesti crnu sjenu kako se lagano miče. Tanke nožice i šiljasta njuškica. Jebo te, jež mali. Navlačim rukavice, uzimam ga u naručje i brzo ga sklanjam s ceste prije nego naiđe auto. Obično se ježevi smotaju u klupko, no ovome njuška radoznalo viri iz mog rukava.
“Ajmo, Ježurka, vodim te na večeru. U blizini mi je dom.”
Nema veze što me tvoj morski rođak grdno bocnuo ljetos – nisam zlopamtilo.
Poslije slasne večere, Ježurka hrče u toplom krevetiću, a ja pišem šezdeset i šestu crticu ove godine. Kontradiktoran sam. Kao fol, ne želim raditi rezimeeeee, a inzistiram da crtica ne bude šezdeset i pet nego šezdeset i šest jer mi potonji broj ljepše zvuči. Route 66. NK Metalac iz Siska. FK Metalac iz Valjeva. Starogodišnje trkeljanje i baljezganje svodi se na to da je bitno zaokruživanje na šezdeset i šest.
Gdje sam ono stao prije nego što nabasah na ježa? Top-lista najgorih dočeka Nove godine:
Brončana medalja za sedamdeset i lijevu godinu i doček u zagrebačkim Gajnicama. Tada sam za novogodišnji poklon dobio vodene bojice i zatvorio se u kupaonicu, da ostali ne vide moje razočaranje, i tamo gorko zaridao. Trauma.
Srebrna medalja za devedeset i lijevu godinu i studentski doček nakon kojeg sam se probudio u nepoznatoj sobi s nepoznatom... ma bolje da ne pričam. Te godine je sva moja ekipa otišla u Prag, a ja sam ostao spremati neke ispite.
Zlatna medalja za osamdeset i lijevu godinu i vojnički doček u kninskoj kasarni, zajedno s par stotina vojnika. Sjedili smo za stolovima, svatko dobio po pivo i sok. Svoj sok trampio sam za pivo s nekim Albancem. Nema ništa gore nego nakon kolopleta narodnih i revolucionarnih pjesama u ponoć izmijeniti Venti Quattro Mila Baci s kratkodlakim soldatima.
Muke mi ježeve, nije mala stvar napisati 66 crtica za 365 dana. Hvala dragim čitateljicama i čitateljima na komentarima, na mailovima podrške, pa čak i na lajkanju (mislim da prvi i zadnji put pišem ovu riječ).
Želim vam tešku i turobnu 2011. godinu!