Kačavenda
U djetinjstvu, između sedme i dvanaeste godine, imao sam slobodu kakvu poslije u životu nisam okusio. Škola mi je išla od ruke, obaveza nije bilo puno, većinu vremena provodio sam vani, na ulici. Uobičajeno odrastanje u radničkom kvartu u doba socijalizma. Stripovi, sličice, jurnjave na biciklima, jurnjave za loptom, jurnjave u svim onim igrama davno zaboravljenih imena, pa onda one druge, našim roditeljima puno manje drage aktivnosti, zabranjene i zato uzbudljive: kartanje, tuče, sitne krađe...
Važio sam za pristojno i drago dijete, ali prošao sam manje-više sve vrste inicijalizacija koje ti donose magični štit od mogućih problema sa prihvaćanjem u ekipi. Dobio sam nadimak Kekec i to mi je bilo u redu. Nisam bio konfliktno dijete, ali pamtim nekoliko sukoba i tuča. Nedavno je jedno prezime, koje se iznebuha počelo često pojavljivati u hrvatskim medijima, evociralo uspomenu na davno zaboravljeni sukob iz djetinjstva u bosanskom gradu Prijedoru.
Hrvatska nogometna liga je ove godine postala atraktivna. Četiri ekipe se bore za titulu, ima zanimljivih utakmica, pojavilo se dosta talentiranih igrača: povratnika, stranaca, mladih nada. Među potonjima se izdvaja mlada zvijezda iz Lokomotive, 18-godišnji mladac imena Lukas, a prezimena Kačavenda.
Njegovo prezime u Zagrebu sportski novinari i komentatori izgovaraju kao razdvojene dvije riječi – Kača Venda – a ja se na to prvo štrecnem pa se onda uhvatim smijati ko budala. Jebote, tako izgovoreno zvuči mi kao uglađena tuđica, npr. romanizam neki, a radi se o prezimenu koje sam toliko često čuo u djetinjstvu, samo što se ono u Bosni izgovara kao jedna riječ, gruba, oštra i brza – Kačavenda. Tu riječ nisam volio, objasnit ću i zašto.
Dva brata Kačavende su stanovala u mojoj ulici Moše Pijade. Stariji Dražen je bio moja generacija, a mlađi Darko je bio vršnjak moga brata. Braća Kačavenda su nadaleko poznata svojom gadnom, svadljivom naravi. Imao sam nekih desetak godina kad me stariji Kačavenda zvan Kača, ničim izazvan, počeo gađati kamenjem.
Jebiga, ne ostanem dužan, ali bijah precizan i pogodih suparnika u glavu. Ode Kača kući krvave glave plačući, a i ja krenuh doma znajući šta slijedi. Jedva sam stigao ocu objasniti što se desilo kad se začulo zvono na vratima nakon čijeg otvaranja se ukazao Kačin ćaća iza kojeg je virio uplakani sin.
Brzo su dva radna druga iz istog poduzeća riješila problem. – Nenade, ti se izvini Draženu, dajte si ruke, nema smisla djeco kamenjem, nemojte da se ovo slučajno ponovi... Nisam niti batine dobio, znao je Franjo moj s kim sam imao posla. I fakat nakon ovoga više nikad nisam imao problema s Kačom, je li to razlog moj kamen ili očeva bukvica, možda i oboje.
Stariji Kačavenda je i dalje pravio probleme gdje god je stigao, u školi se tukao skoro svaki dan, ali mene bi pristojno pozdravljao sve tamo negdje do kraja osnovne škole, kad su nam se putevi potpuno razišli. Do pojave prezimenjaka Lukasa nisam niti pomislio na njega.
Vozimo se nedavno Zoki i ja u autu, pričam bratu storiju o Kačavendama, zanima me kakva su njegova sjećanja. Kad mi je Zoki ispričao svoju priču, ostao sam zatečen. Darko Kačavenda, bio je slabiji i mršaviji od starijeg brata, ali imao istu prgavu narav i konstantnu potrebu da nekoga provocira.
Jedno se tako namjerio na mog brata. Zoki tako šuti i trpi neko vrijeme, ali kad je ovaj pretjerao skoči na njega i nakon kratke borbe, hrvačkim zahvatom uhvati Darka u kravatu iz koje ga nije pustio sve dok ovaj nije počeo zapomagati. Nakon toga Zoki više nije imao problem sa mlađim Kačavendom, riješio ih je na sličan način kao ja sa starijim.
Sjetih se još dvije zanimljivosti o braći Kačavenda. Prva je da ih je odgajala maćeha po imenu Persa, što je bilo prilično nezgodno za njih, naročito u momentima kad bi u sklopu gradiva iz srpsko-hrvatskog jezika na red došla personifikacija. Druga se odnosi na to da su Kačavende bili totalni antitalenti za sve vrste sportova sa loptom, valjda su se iz tog razloga okrenuli borilačkim sportovima.
Lukas Kačavenda je standardni hrvatski mladi nogometni reprezentativac koji bi trebao ovih dana, ako se nešto slučajno ne izjalovi, potpisati ugovor sa Dinamom. Čitam intervju nogometnog trenera Toplaka, hvali Lukasa na sva zvona i pri tom ga ne zove imenom, nego nadimkom Kača.
Gledao sam Lukasa par puta, agresivan je, okomit, solidan udarac... moglo bi biti nešto od njega. Ako se jednog dana dogodi, a nadam se da hoće, da na važnoj utakmici reprezentacije ili Dinama tribine skandiraju: “Kača Venda, Kača Venda”, to će možda drugima dobro zvučati, ali ja ću se ispred ekrana ceriti kao najveći kreten.