Kapučino
Nešto malo iza podneva spustio sam se na štakama po stubištu, sa trećeg kata do prizemlja. Sve sam brži i spretniji na štakama. Kod silaska prvo ide bolesna noga, kod uspona zdrava. “Good leg up to heaven, bad leg down to hell”, kaže stara irska poslovica koja se prenosi s koljena na koljeno. Ispred zgrade me nije dočekao pakao, nego ugodnih 15 stupnjeva, neprimjerenih za četvrti dan friške godine.
Čekam taxi koji će me odvesti na svečani ručak organiziran povodom 15-tog rođendana moje nećakinje Irme. Na aplikaciji stoji da će me povesti vozač po imenu Ahmad koji govori engleski i arapski.
Odmah sam pomislio da je Ahmad iz Sirije i na moju radost uskoro se ispostavilo da sam bio u pravu. Promet je zbog školskih praznika rjeđi nego inače, vožnja je kratko trajala i petnaestak minuta proveo sam u ugodnom razgovoru sa Ahmadom. Inače se ne volim voziti taksijem, a pogotovo voditi usiljene razgovore s vozačem.
Ahmad je šest godina u Zagrebu, sviđa mu se grad i premda mu je obitelj u Njemačkoj namjerava ostati ovdje i pokrenuti neki posao, rent-a-car možda. Kažem Ahmadu kako sam za studentskih dana imao jednog dobrog prijatelja iz Sirije, njegovog imenjaka, koji se prije više od dvadeset godina vratio u svoju rodnu zemlju.
Usmjerih vozača Ahmada do odredišta, ostavih mu pošten bakšiš i zaželjesmo si na rastanku ugodan dan. I stvarno je ostatak dana bio ugodan. Uživao sam na svježem zraku, finom ručku i kolačima koje su skupa napravile majka Marija i njene unuke. Slavljenica Irmica je sretna i opuštena. Naporna je bila baletna sezona, ali je ostao još samo jedan Orašar za otplesati u HNK-u.
Cure su predvečer otišle još malo proslaviti rođendan po gradu, a meni preostaje da ispričam priču koja me kopka od podnevne vožnje taksijem.
Ahmada sam upoznao na Savi početkom devedesetih. Često je bio u društvu sa mojim gimnazijskim drugom Balićem i njegovim kolegom s faksa Batićem pa pretpostavljam da je s njima studirao rudarstvo ili nešto slično. Svi smo ga zvali Kapučino, većina ljudi iz društva nije niti znala njegovo pravo ime.
Kapučino je bio srednjeg rasta, blagih crta lica, bistrih smeđih očiju i toplog osmijeha. Asocijacije na njegov lik su karte, Student servis i šega. Puno se kartalo u studentskim danima, puno sam vremena proveo u društvu s njim kartajući belu i preferans. Volio sam igrati s njim jer su te partije bile nešto više od same igre: nadmudrivanje, zajebancija i potezi van šablona.
Nije Kapučino bio sportski tip i izbjegavao je fizički rad, no nužda ga je natjerala na česti rad preko Student servisa. Par puta sam radio s njim razne poslove. Znao bi ponekad hvatati krivine, ali nisi se na njega mogao naljutiti jer imao je taj poseban šarm. Niti on se nije ljutio na šale koje su često stizale na njegov račun. Pamtim anegdote o okopavanju graha, kolačima salnjacima, sarmama...
Dočekao je s nama Kapučino kraj rata, mi smo po redu završavali fakultete, pronašli trajne poslove, kućili se..., a on je ostao u nekom međuprostoru, bez dokumenata, posla, statusa... Džaba bilo preko 10 godina života u Hrvatskoj, obrazovanje, poznavanje jezika... za dobivanje domovnice ili bar radne dozvole nije bio podoban.
Neko vrijeme je živio na Knežiji u zgradi pored moje, skupa sa Batićem, Tečom i Jopom. Uf, koja je to ekipa bila, zajebancija nije prestajala. I onda je Kapučino najzad prelomio, vraća se doma u Siriju. Što ti je sudbina? Tek što je došao na Bliski Istok tamo je buknuo rat.
Ipak ostao je u Siriji, neko vrijeme smo bili u kontaktu s njim i saznali da se oženio i dobio djecu. A ja više i ne pamtim kad sam zadnji put igrao karte. Na bolovanju je prilično dosadno, baš bi mi lijepo sjela koja partija preferansa.