Klofanje tepiha
(29.07.2017)
Stanovi mog djetinjstva bili su puni tepiha. U našem prijedorskom stanu, u ulici Moše Pijade, uski tepih zauzimao je gotovo cijeli hodnik, jedino je ćelavi prostor ispred ulaznih vrata omogućavao da se ista nesmetano otvaraju. U spavaćoj sobi tepih je činio splav na kojoj je plutao bračni krevet mojih roditelja. Najveći, najljepši i najčupaviji tepih krasio je pod dnevne sobe. Protezao se po širini od regala Katarina do dva kauča na razvlačenje prislonjena uz suprotni zid. Po dužini je išao od ugradbenog ormara, tzv. plakara u kojem smo brat i ja držali školske stvari, do prozora na suprotnoj strani sobe.
Na tepihu su se nalazile dvije defaultne fotelje i stolić sa staklenom površinom na čijoj smo donjoj polici odlagali knjige i časopise. Kad bi brat i ja došli iz škole, sklanjali smo fotelje i stolić u stranu i na užas Mihića, susjeda sa drugog kata, započinjali nogometnu utakmicu. Igralo se na dva mala gola, teniskom lopticom. Prije nego što bi roditelji došli na posla vratili bi namještaj na svoje mjesto, prethodno uklonivši čupave grumene sa terena. Tepih je, uz našu obilatu pomoć, godinama proizvodio te iritantne dlakave mucice. Pod blagovaonice krasio je, naravno, tepih, ali puno manji i tanji. Kuhinja i kupaonica su bile jedine prostorije u kojima nisu carevali tepisi.
U kupaonici je visio klofer, predmet oblika teniskog reketa, izrađen od nekakvog pletenog pruća. Kao što mu ime kaže, njegova osnovna namjena bila je klofanje, u prijevodu izvođenje radnje lupanja po prašnjavom tepihu, u svrhu njegovog odprašivanja. Riječi klofer i klofanje nastale su prilagodbom germanizma klopfen što naravno znači udarati ili lupati. Osim po tepisima, kloferom se lupalo na stražnjicama nestašne djece, to je bilo njegova sekundarna namjena.
Klofer se u našoj obitelji koristio isključivo za primarnu namjenu. Jednom godišnje, obično u proljeće, tepisi se iznosili van i vješali na metalne konstrukcije kojih je bilo nekoliko u kvartu. Pored konstrukcije, koja je nama dječurliji služila kao nogometni gol, često je bio parkiran veliki kontejner za smeće. Problem bi nastao kad bi lopta uslijed nekontroliranog udarca upala kroz jedan od dva velika otvora u kontejner, pogotovo ako bi isti bio (polu)prazan jer se onda moralo zavlačiti u njega ako neka sofisticiranija tehnika ne bi urodila plodom.
Tepihe su klofale uglavnom žene i djeca. Nije mi bio mrzak taj posao. Radio se toliko rijetko da ga se zaželiš, a volio sam vježbati teniske udarce, zamišljajući kako na Wimbledoneu udaram bekende, forhende i voleje. Kako su godine odmicale zvuci klofera sve rjeđe su odzvanjali našim kvartom. Pojavili su se laminati, parketi, usisavači jakih motora i sredstva za pranje svih fela. U zadnjih tridesetak godina samo sam dva puta klofao tepih: prvi put 1992. godine i drugi put prošlog tjedna.
Na zagrebačkoj Knežiji isto postoji par okvira za isprašivanje tepiha. Čudo je kako su opstali jer su u međuvremenu izgubili svaku svrhu. Postavljeni su na mjestima neprikladnim za igru pa ih čak niti djeca ne koriste kao golove, valjda zato što većina konstrukcija ima nepotrebnu horizontalnu šipku na sredini. Nikad nisam vidio da ih za vješanje tepiha u svrhu klofanja netko koristi. Osim moje obitelji, a i mi smo to napravili samo jednom. Majka Marija i ja smo prvi i zadnji put isklofali tepihe na Knežiji u proljeće devedeset druge godine, praćeni začuđenim pogledima susjeda. Tepihe iz kojih se dizala prašina nismo mi birali, oni su pripadali naslijeđenom inventaru bivših vlasnika stana.
Danas se u renoviranom knežijskom stanu nalazi samo jedan vuneni bijeli tepih srednje veličine. Pokriva parket u dnevnoj sobi koja je prošle godine postala Katjina. Uočio sam da je pun prašine i ostale smegme i odlučio to riješiti na klasičan način. Majka, žena i šogorica su me napale. Tko danas klofa tepihe? Odnesi ga u neki servis ili ih pozovi doma pa ti ga vrate čistog i mirisnog. Ignorirao sam ih, smotao tepih, strpao ga u gepek od auta, odvezao se na Savicu i objesio tepih na konstrukciju dječje ljuljačke. Klofer nisam morao dugo tražiti, plastični žućo visio je okačen na zidu majčine kupaonice.
Skinuo sam majicu i pola sata nemilosrdno lupao po tepihu sve dok se nisam uvjerio da niti najsnažniji forhend ne može izazvati pojavu oblačića prašine. Na dlanu desne ruke izbila su mi dva žulja. Prekriven prašinom i obliven znojem osjećao sam se izvanredno. Počastio sam gospodina tepiha i sebe poštenim mlazom hladne vode.