Krušna mrva
(15.06.2016)
U prizemlju naše knežijske četverokatnice dugo je egzistirao servis za vage, Libela se zvao. Nemam pojma kako je taj servis, u kojem su veći dio radnog vremena besposličarila dva-tri radnika u plavim kutama, opstao više od dvadeset tranzitnih godina. Radnja je skoro stalno zjapila pusta, rijetko su mušterije dovezle neki golemi masomjer na niveliranje ili popravak.
Na sastancima kućnog savjeta povlačilo se pitanje o Libelinim neplaćenim računima za zajedničku pričuvu. Na kraju se od toga odustalo, sažalili smo se nad jednim od rijetkih preživjelih knežijskih firmi. Elem, bilo mi je simpatično imati Libelu ispod prozora. Možda zato što pamtim iz najranijeg djetinjstva televizijsku seriju Vaga za tačno merenje.
Nikad se Libelaši nisu bunili što sam stolnjak sa mrvicama preostalim nakon objeda istresao na popločano tlo ispred njihovih prostorija. Ivica sa četvrtog kata često je sa svog prozora bacao kruh, hraneći gradske vrapce i golubove.
Prije par mjeseci nestalo je Libele. U tišini, gotovo preko noći, ispraznio se oskudni inventar iz njihovih prostorija, uklonjena je stara tabla sa nazivom firme. Prostor se počeo uređivati i ubrzo se otvorio kafić. Djelovalo je da će biti mali i skroman kao i većina kvartovskih, no neočekivano je izniknula velika terasa u sjeni golemih suncobrana.
Dobra je to lokacija, ispred je mali park na čijem se rubu nalazi prizemnica u kojoj je prije bila ribarnica, a sad ju je preuzeo DM. Počela se raja masovno skupljati u kafiću. Žene čavrljaju nakon uspješne kupovine, muški gledaju utakmice na velikim LCD televizorima u koje je gazda pametno investirao pred početak europskog prvenstva u nogometu.
Nemam ništa protiv nove birtije. Živnulo je u učmalom susjedstvu, a dobio sam rezervnu opciju za slučaj da mojim curama dosadi nogomet i kad nestane piva u frižideru. Pijani razgovori i sočni tračevi koji u ljetnim večerima dopiru s terase ponekad mogu biti zanimljivi.
Imam samo jedan problem. Jako je sitan. Toliko sitan da ga možemo nazvati mrvicom. Mrvičasti problem su krušne mrvice koje ostaju razbacane po stolnjaku nakon obroka kad se stola pokupi ono što se pokupiti da. Višestoljetna Ćinulaga tradicija je da se te mrvice istresaju kroz prozor na radost ptičju i mravlju.
Teško mogu razumjeti ljude koji nakon žderačine, umjesto odlaska na neophodni pižolot iliti drijemež, satima strpljivo skupljaju mrvice i potom ih bacaju u koš za smeće. Nedavno se na poslovnom ručku razvila zanimljiva rasprava i formirala su se dva suprotstavljena tima. Tresači stolnjaka protiv skupljača mrvica. Jedna skupljačica me od tad mrko gleda.
Nakon slasnog ručka Njasa slaže suđe u perilicu, a ja po navici smotam stolnjak s mrvicama i krećem prema prozoru. Odozdo me gledaju suncobrani ispod kojih se čuje žamor zamornih ljudi. “Jebem ti krušnu mrvu”, opsovah glasno koristeći jednu od omiljenih očevih psovki. Brat Zoki rabi skraćenu verziju: “Kruš mrv”.
Rastvaram tkaninu, mrvice u slobodnom padu neometane vjetrom slijeću na suncobran. Glava suncobrana je nagnuta pod blagim kutom i gro mrvica ostaje na njoj, samo rijetke su završile na tlu. Navečer, dok bude sklapao suncobrane, na konobara će pasti kišica mrvica.
Nije to ništa. Prije par dana objavljena je vijest na zagrebačkim portalima da je neznani stanovnik, prije će biti stanovnica, gajničkog nebodera zajedno sa mrvicama sa stolnjaka istresao vibrator koji je na nesreću aterirao ravno na šoferšajbu parkiranog BMW-a.
Nakon tog nemilog događaja počeo sam malo pažljivije provjeravati sadržaj stolnjaka prije istresanja.