Na drvetu (obrezivanje i sjećanje)
(06.03.2017)
Gomila samoniklih visećih baba i jedan zalutali žuti leptir najavljuju skori dolazak proljeća. Vrijeme je za prve radove u voćnjaku i vrtu – kresanje suhih i suvišnih grančica, prskanje protiv biljnih nametnika, izrada gredica itd. Za Ćinulage tu nema previše posla, ali eto zgodne prilika za druženje, razgibavanje mišića nakon zimske letargije i uživanje u prvom ovogodišnjem dvadesetstupanjskom danu.
Iza kuće na zagrebačkoj Savici, u kojoj u prizemlju žive buraz i njegove tri cure, a na katu majka Marija, nalazi se mali komad zemlje – botanički vrtić – na kojem u skladnom suživotu obitavaju razne vrste voća, povrća, cvijeća i drugog ukrasnog raslinja.
Mini voćnjak trenutno čine marelica, višnja i smokva. Mlade su to voćke. Smokva je mala beba – prošle godine dala je prve plodove. Marelica i višnja su tinejdžerice: prva jedva nešto rodnija od smokve, a druga već daje obilan urod.
Prije su u vrtu živjele dvije bake: jabuka i marelica. Jabuka se toliko nakrivila da smo je na kraju samo lagano polegli na zemlju i izvadili skupa s korijenom. Još uvijek patim za marelicom koju smo naposljetku morali posjeći, iako smo taj čin puno puta odgađali.
Svakog proljeća to staro i neugledno drvo, na iznenađenje svih nas, iznenada bi se rascvjetalo i pretvorilo u raskošnu princezu. Nekoliko mjeseci poslije s njega bismo brali sočne, mirisne plodove. Ono što nismo mogli pojesti, majka Marija bi pretvarala u sok, pekmez ili nadjev za knedle.
Popeo sam se na višnju i na njoj proveo skoro sat vremena, naoružan škarama za rezanje i dobrom voljom. Uživao sam u toplini sunčevih zraka verući se po krhkim granama. Na drveću sam se oduvijek osjećao dobro, često puno bolje nego na zemlji. Jako sam sretan što me taj osjećaj još nije napustio.
Opet sam mali dječak koji se vješto, poput Zagora, penje uz stabla svih mogućih oblika i veličina.
Najbolje pamtim vrbu i brezu – drveće koje je raslo ispred moje zgrade. Vrba je bila za kolektivno penjanje; na njezinim debelim granama, ne visoko iznad tla, vodile su se žive dječje debate. Brezu sam više volio. Bila je iste visine kao i četverokatnica u kojoj sam stanovao.
Popeo bih se na najvišu granu, spustio se do one najpogodnije za sjedenje, promatrao ptice iz ptičje perspektive, slijedio krivudave mravlje puteve, gulio nježnu koru i maštao o svemu – sve dok se neki susjed ne bi pojavio na prozoru i zaprijetio mi prstom.
Režem suhe i suvišne grane dok mi misli lutaju kroz dvorišta, parkove, drvorede, aleje, šume... i tražim posebna drveća u mom životu. Bakino staro dudovo stablo, golemi orah i krhka šljiva. Breza ujaka Zvonka, čiji je komadić završio u grobu tete Zdenke.
Ljuljam se u visećoj ležaljci privezanoj za žuljansku trešnju, dok u njezinoj krošnji uzalud tražim svadljive zrikavce. Tresem krošnju visokog sljemenskog kestena, bombardirajući sakupljače šumskih plodova...
Režem, siječem, sjećam se. Rez po rez, sjećanje po sjećanje – i odjednom shvatim da sam pretjerao s obrezivanjem. Okljaštrio sam višnju temeljitije nego što to zna napraviti moj ujak. Ovako očerupana višnjica izgleda kao neka umjetnička skulpturalna instalacija.
Zato sam marelici odrezao samo dvije suvišne grane. Onda sam, nakon čitanja uputstva za upotrebu, izračunao koliko mililitara koncentrata ide u pet litara vode, napravio smjesu i poprskao voćke, maline i vinovu lozu.