Radočaj
(06.03.2012)
U kasno poslijepodne prve martovske nedjelje majka i ja pijuckamo čaj i ćakulamo o svemu pomalo. Pričam joj kako je Katja bila na testiranju za upis u osnovnu školu. Školska pedagogica priopćila nam je rezultate: percepcija prosječna, opće znanje super, matematika briljantna, grafo-motorika solidna... Jebote, k'o da se upisuje na fakultet, a ne u prvi razred osnovne.
– Znaš mama, djeca ti sad nakon redovne nastave imaju produženi boravak u školi. Igraju se, pišu zadaće, nešto i pojedu dok ih roditelji ne pokupe na povratku sa posla.
– Stvarno? Bome ste ti i Zoki bili sami kod kuće i prije i poslije škole.
– Znam. Koliko si me dana pratila u školu?
– Dan ili dva. Jedino je Ranka Vujasinovića baka pratila cijelo prvo polugodište.
– Da, pamtim da sam obično išao sa Ecom u školu. On je bio drugi razred. Eco bi zviznuo ispod našeg prozora, a ja bih začas strčao sa trećeg kata.
– Sjećam se da smo Vera Radočaj i ja vodili Igora i tebe prvi dan u školu.
– Radočaji sigurno rado piju čaj? Hej, znaš da mi je Igor prijatelj na Facebooku? Okačio je par starih fotki za koje nisam znao da postoje, ima jedna odlična na kojoj se nalazi ekipa iz Moše Pijade uslikana ispred škole. Igor i ja smo na njoj jedan pored drugoga.
– Šta je sa Igorom?
– U Prijedoru je. Završio je neki faks, ali nemam pojma što radi. Čini se okej lik. Piše suvisle komentare, ne folira, sluša solidnu muziku.
Dan poslije, u ponedjeljak navečer, sjednem za kompjutor, sjetim se jučerašnjeg razgovora sa majkom i prostruji mi glavom misao da od Igora Radočaja već duže vrijeme nema glasa. Odem na njegov wall i malo zatim iz komentara ožalošćenih prijatelja i rodbine saznah da je Igor umro i da je sahranjen prije skoro dva mjeseca.
Prilično me šokiralo, premda nisam čovjeka vidio više od četvrt stoljeća, a zadnju suvislu komunikaciju smo imali kad smo kao devetogodišnji klinci nabijali loptu u ulici Moše Pijade. Igor se uskoro odselio u drugi kvart, drugu školu. Rijetko smo se susretali, a nakon odlaska na fakultet izgubili smo svaki kontakt. Sve do prošle godine kada nas je spojila legendarna zajednička slika slučajno pronađena na Facebooku.
Zadnja naša komunikacija bila je za njegov rođendan. Razmijenili smo nekoliko poruka, nazivao me nadimkom iz djetinjstva kojim me odavno nitko ne zove:
– Kekec, a zašto ti pišeš unatrag?
– Ap en mešip, miso anemi. Pozdrav Igore. I sretno ti bilo u zajedničkoj nam četeresilijevoj.
– Mnogo se ostarilo prijatelju, ali još mi možemo gurati dosta.
E jebiga Igore, nisi baš daleko dogurao. I doveo si me u nedoumicu. Što se radi sa mrtvim prijateljem na društvenim mrežama? Ima li Facebook svoje groblje ili će umrli nestati kao rasuti pepeo iz urne. Ovo malo uspomena uskoro može biti izbrisano.
Igore, dvojim o tome želim li znati što si radio zadnjih godina, ali onda ipak morbidno kopam po ostacima tvog profila. Gledam tvoje slike. Fizički si nalik na oca. Naočale su ostale iz djetinjstva, a niti frizura se nije puno promijenila. Mučno je, ali trebao bih pisati o tebi u prošlom vremenu.
Što još saznajem o tebi? Nisi imao ženu i djecu, ali bio si zaljubljen u jednu ženu. Umro si u mjesecu kojeg ne voliš. Volio si slušati Štulića, Balaševića, Tinu, Floyde... Vidim i da si sport puno pratio. Pristojno si čestitao vjerske praznike onima koji ih slave.
Od čega si umro? Možda piše na netu? Nisam našao taj podatak, ali sam naletio na nešto baš gadno. Bio si osumnjičen za ratni zločin jer si navodno u ratu na Kosovu ubio dva Albanca. Teta Vera je štrajkala glađu ispred zatvora u kojem si bio zatočen. Jadna teta Vera, toliko se napatila, a sad je ostala bez sina jedinca.
Slutim da ona, kao i moja majka Marija, dobro pamti naš prvi školski dan. Uf, bolje da na vrijeme prestanem skrnaviti tvoj profil i svoje uspomene na tebe. Vraćam se na onu iznenada pronađenu crno-bijelu sliku bande iz naše ulice. Gleda me nasmiješeni plavokosi osmogodišnji Igor sa ogromnim naočalama na faci i rukom prebačenom preko ramena dječaka koji čuči pored njega. Taj drugi dječak imao je čudan nadimak, zvali su ga Kekec.