Raja iz zadnje klupe
(06.10.2010)
Vazda sam birao zadnju klupu kad sam morao biti prisutan na raznim vidovima edukacije. Nastava, predavanja, ispiti, tečaji, seminari, konferencije, radionice... U školskim učionicama, fakultetskim predavaonicama, konferencijskim dvoranama i inim interijerima u kojima su mi punili glavu, uglavnom nepotrebnim podacima, zadnji redovi su bili moji. Prati mi to kao sudbina. Zadnju klupu će netko nazvati i magarećom. Ne smeta mi. Šanse za zauzimanjem zadnje klupe su direktno proporcionalne s godinama starosti aspiranata na sjedeća mjesta.
Ne znam da li da počnem od početka ili da udarim retroaktivno? ’Ajmo za promjenu od sredine i srednje škole. Četiri godine moje dupe žuljalo se na neudobnim gimnazijskim stolicama u zadnjoj klupi do vrata. Ne’š ti zadnje klupe, kad je treća po redu? Prve klupe su bile za štrebere, u zadnjima su face. I oni sa dobrim vidom. U osnovnoj smo se tukli za zadnju klupu. U gimnaziji nije bilo potrebe.
Na fakultetu je bilo najmanje problema. Nadobudni ETF-ovci su okupirali prve redove, na začelju se uvijek moglo naći mjesta. Velike dvorane u kojima su se održavala predavanja imale su jednu super karakteristiku: izlazna vrata tik iza zadnjih klupa. Moglo se skoro neprimjetno ulaziti i izlaziti sa predavanja. To smo obilato koristili. U zadnjim klupama nitko nije nosio cvike i većinom je tamo bila prava raja. S nekima od njih izgradih trajna prijateljstva.
Na subotnjem koncertu u Klaonici, dok su svirali Partibrejkersi, sjetih se dobrog prijatelja s faksa. Zvao se Aleksandar Adam i bio je iz Osijeka. Brzo smo se Aco i ja skužili, dijelili smo isti sarkazam prema faksu i ljubav prema muzici i pivu. Bio je dovoljan pokret glave jednog od nas da se iskrademo iz dvorane D3 sa dozlaboga dosadnog predavanja o strujnim krugovima i završimo u omiljenom KSET-u na pivu.
Aco je upao u moju bosansku raju, ja sam se skompao sa njegovim Slavoncima. Sa Acom sam bio na svom drugom studentskom ZG koncertu. Bili su to Partibrejkersi u Kulušiću. Prvi brucoški koncert koji sam odgledao bili su Kud Idijoti u Đuri. Na njega sam išao sam. Fino smo se nas dvojica proveli u prvim borbenim redovima. Kulušić je bio pun. Cane i ekipa tada su imali samo jedan album, na bis su odsvirali ponovo “Hiljadu godina” i “Put za jug”.
Od tada sam Partibrejkerse gledao bar deset puta. Bend je opstao sve ove godine, Kulušić se trajno zatvorio par godina poslije. Na koncertima obično srećem iste ljude. Nisam više u prvom redu, stanem malo sa strane.
Aco nije imao dovoljno upornosti da ostane na faksu i vratio se u Osijek. Prije nego što smo trajno izgubili kontakt, izmijenismo par pisama. Kako sam sentimentalna budala i čuvam drage uspomene, ovoga ljeta pronašao sam jedno kratko Acino pismo u poluraspadnutom stanju. Puno je mrlja, od čini se crnog vina, adresa naslovljena na Studentski dom Stjepan Radić, paviljon 7, soba 3, poštanska jugoslavenska marka od 0,60 dinara sa nacrtanom telefonskom slušalicom.
Odlučio sam ga pretipkati i sačuvati od zaborava. To mi je jedina uspomena na ovog mršavog, depresivnog mladića koji je imao divnu osobinu da kaže uvijek ono što osjeća i misli. Sjećam se jedne zgode kad smo šetali nas dvojica i jaranica Gaga u sendviču između nas. Hodamo tako pod ruku s Gagom, onako kako to rade stariji parovi, kad odjednom Aco zastane i izlane: “Gaga, tvoja lijeva sisa baš ugodno skakuće po mom laktu.”
Acino pismo
(Osijek, 05.11.1990)
Dragi Nenuška, teškom mukom (bolje da pišem štampanim slovima i običnom olovkom) sam se odlučio da ti počnem pisati ovo pismo. Čuo sam od Henriete da si me zvao telefonom. Cijenim tvoj trud, pa je to još jedan razlog da prevladam svoju lijenost.
Ako te interesira, a nadam se da te interesira, ja sam dobro, što i tebi želim. Slušam ponekad muziku. Kad čujem “Orion” odmah se sjetim svog milog, debelog prasca. Ovdje u Osijeku i dalje prasce držimo na balkonu, a bogami nađe se gdjekoji i na ulici.
Ništa specijalno od našeg posljednjeg susreta nije se desilo. U školi mi nije loše, ne znam kako je kad počnu ispiti. Fuj škola! Jebo je pas! Nadam se da ću čim nađem malo vremena doći u Zagreb da napravim dobru depresivnu i letargičnu atmosferu.
Da, umalo zaboravih. Počeo sam ponovo čitati knjige. Da ti ne bih počeo pisati o vremenu i vremenskoj prognozi ovdje prekidam. Pozdravlja te i ljubi Aco.
P.S.: Pozdravi mi sve u Zagrebu: Momu, Gavrana, Gagu, Sašku, Milomirku, Moniku, Balića, Švraku (ako je u ZG, čuo sam da je bolestan), mlađu braću od tebe i Gavrana, Fiću, Cara...
P.P.S.: Ako ti se da piši, ako ti se ne da nemoj, broj telefona imaš.
Na poslu me ponekad pošalju na kakav seminar, predavanje, prezentaciju. A ja k’o tukac, uzmem akreditaciju i drito u zadnju klupu. Nisu velike šanse da će se pojaviti prava raja, ali ne gubim nadu i tražim skrivene znakove.