Selimović
(07.02.2012)
Danas se selim, tome se ne veselim. Oko podneva će doći studenti iz Student-servisa i sa nezainteresiranim izrazima na licima, kakav sam i sam nekad imao dok sam radio slične poslove preko iste organizacije, odnijeti će dvije kartonske kutije sa mojim stvarima plus kompjutor i pripadajuće komponente do kamiona, koji će sve to prevesti do nove poslovne zgrade na dalekom zapadu.
Poslovna preseljenja su drugačija od privatnih kod kojih se svaki predmet dugo premeće po rukama, priziva se u sjećanje njegova povijest i onda se ipak teška srca baca u otpad. Bez ikakvih emocija sam u smeće pobacao gomilu papira, mahom poslovne dokumentacije i informatičke literature koja se nakotila za dugih četrnaest godina. Osobnih stvari nije gotovo niti bilo. Nisam tip koji drži obiteljske slike na radnom stolu.
Prije točno četrnaest godina došao sam u poslovnu zgradu u Paromlinskoj ulici na razgovor za posao, komisiju sam glatko odjebao kad su me pitali da li ću se ošišati u slučaju da me zaposle i onda se iznenadio kad sam nakon par dana dobio obavijest da počinjem raditi od drugog trećeg.
Ajd', rekoh, odraditi ću koji mjesec da starci budu sretni što najzad imam stalni posao. Stjecajem okolnosti, a ponajviše zbog svoje lijenosti da potražim novi posao, ostadoh sve ove godine. Za sve to radno i neradno vrijeme u Paromlinskoj čovjek se htio-ne htio veže za lokalne ljude, parkove, birtije, mirise...
Još nisam svjestan što će mi sve nedostajati, ali za par stvari sam siguran. Volio sam prolaziti Sveučilišnom Alejom, promatrati studentice sa Filozofskog, ignorirati svoje ostarjele profesore sa FER-a. Guštao sam gledati vlakove s prozora, promatrati lica putnika na Glavnom kolodvoru, poslije ručka šetati preko Tomislavca i Zrinjevca izbjegavajući punktove na kojima vrebaju napadni novinari i ulični prodavači magle...
Kolege s posla nisu sretne zbog selidbe. Najteže je starijima koji su proveli u Paromlinskoj više od trideset godina. Zadnjih dana nemilice dokusurujemo zalihe alkoholnih pića iz ormara i pod izlikom da nije u redu da se cuga baci utapamo tugu zbog rastanka.
Zadnji dan smo naručili ćevape. Vani pada snijeg, hladno je za širom otvoriti prozore pa radnim okruženjem dominiraju arome luka i ćevapa. Ako već mora biti preseljenje, drago mi je da se to odvija po ovom snježnom kijametu. Jedan sam od rijetkih koji se raduje snijegu, ako izbacim iz računice djecu i pse.
Čudan osjećaj kad znaš da činiš nešto zadnji put. Ne mislim na samu radnju, nego na mjesto i na uvjete pod kojim to radim. Zadnji put u radnoj sobi, restoranu, WC-u... zadnji kurtoazni razgovori sa tetama iz restorana, domarom, portirom, kolegama koji ne idu sa nama u novu poslovnu zgradu.
Zadnja šetnja po parkovima i zadnji povratak kući sa starog radnog mjesta. Tramvaj vozi Savskom, promiču slike plakata koji najavljuju koncerte: Pozdrav Azri, Jura Stublić i Film, Tribute to Bob Marley, Haris&Haris (Džinović&Varešanović)...
Gledajući slike vječitih estradnih zvijezda kroz zamagljena tramvajska stakla osjećao sam se kao da me vremeplov vratio kvarat stoljeća u prošlost, u zimu osamdeset i osme. Zanijelo me, zaboravio sam sići kod Vjesnika, petica se kroz snijeg polako probija prema Savi.