Tulumara
(24.02.2014)
Na kraj sela čađava mehana, stihovi su koji mi se motaju po nečešljanoj tintari dok započinjem pisanje dugo odgađane crtice o tulumari. Bećar koji je smislio ovu pjesmu, siguran sam, gajio je osjećaje prema kafani identične ovima koji mene upravo obuzimaju dok se sjećam neuglednog objekta koji se nalazio na izlazu iz Studentskog doma Stjepan Radić, kraće Save. Na kraj Save čađava tulumara.
Možda bi prigodnije bilo da pokušam pjesmu smisliti, ali se bojim da bi to nakaradno ispalo. Neka bude malo duža crtica.
U prošlom stoljeću/mileniju svi zagrebački studentski domovi su imali prostor u kojem su njegovi žitelji mogli organizirati interne proslave. Na Cvjetnom, Šari, Moši i Laščini to su bile prostorije, obično podrumske, sasvim solidnog inventara i veličine. Savska prizemnica od nekih 20–30 kvadrata bila je tulumarsko ružno pače.
Student sa Save rezervirao bi tulumaru tako da ode do uprave doma, zatefteri željeni datum i zaduži ključ kad dođe vrijeme. Tulumara se zaključavala čisto zbog procedure, apsolutno ništa vrijedno nije bilo u njoj. Nekoliko rasklimanih klupa i stolica rashodovanih iz starih paviljona i minijaturni wc u kojem voda curi na sve strane. Što nas je uopće privlačilo tamo?
Ra(t)nih devedesetih godina našoj velikoj i šarolikoj rokerskoj ekipi, vazda spremnoj za akciju, dosadilo se za hladnih dana stiskati u paviljonskim sobicama i natezati sa savskim portirima, a bogami nakupilo se i par opomena pred isključenje, pa je iznjedrila visprenu ideju da za svoje lude zabave rezervira tulumaru.
Dobrodošao je istinski povod, položeni ispit, proslava dana rođenja..., ali vrlo često se slavilo majmunovo, odnosno ništa. Sve što nam je trebalo za feštu do zore bila je solidna muzička linija i nekoliko boca alkoholnih pića.
Elem, studentske fešte u tulumari su počele sporadično, jednom ili dva puta na mjesec, ali se onda progresivno počeo širiti krug ljudi koji su sudjelovali u tim terevenkama, da bi to postepeno preraslo u gotovo svakonoćnu razbribrigu.
Dotle je došlo da su tulumaru za svoje proslave počeli koristiti i ljudi koji uopće nisu živjeli u domu i postalo je sasvim uobičajeno da svake večeri navratimo i provjerimo da li netko poznat tulumari.
U to doba SKUC i Pauk radili su punom parom i poslije završetka programa, negdje oko jedinice, poslali bismo izaslanika da provjeri tko je okupirao tulumaru i kakva je pripadajuća muzika.
Bila je velika vjerojatnost da će neki slavljenik biti prepoznat po zavičajnom, paviljonskom ili fakultetskom ključu, i kad bi se to desilo, uz uvjet da je muzika podnošljiva i da je ostalo što za popiti, nastupio bi period asimilacije.
Na kraju tuluma ostala bi mahom žestoka pića. Pivo je bilo luksuz i ako ga je slučajno bilo, u njemu bi uživali samo rani gosti. Obično se točilo crno vino koje smo nabavljali iz obližnje Bačvice na Horvaćanskoj ili kasnije iz Blata na Selskoj cesti. Bocu votke netko bi uvijek uspio sačuvati za fajrunt.
Prije početka tuluma trebalo je obaviti provjetravanje tulumare. Kad bismo otključali vrata i počeli unositi cugu zapljusnuo bi nas miris koji je teško opisati. Zadah ustajalog zraka zasićenog alkoholom i nikotinom mogao bi poslužiti kao moćno oružje na kojem bi i Superhik bio zavidan.
Slabe vajde je bilo od provjetravanja, taj se miomiris zavukao u tulumaru. No, klin se istim izbija. Prostorija je na početku bila u donekle urednom stanju jer se ključ ne bi mogao razdužiti dok tulumara nije bila temeljito očišćena i pregledana od portira.
E, to je bilo najveće zadovoljstvo. U pet, šest ujutro, dan se polako budi, a pijana ekipa složno riba tulumaru i nosi smeće u kontejner. Na podu tulumare su bile keramičke bijele pločice čiji je sjaj trebalo vratiti nakon što su ih bile zamrljane otiscima đonova, prolivenim pićem i raznim tjelesnim izlučevinama.
Samo najizdržljiviji su mogli odraditi redarstvo u rasklimanom i potopljenom wc-u. Nevjerojatno, ali čak je i to imalo svojih draži. Znalo se direktno iz tulumare, nakon kratke okrijepe kavom i pecivom otići na fakultet na neke obavezne labose, bilo je i slučajeva da su se i gadni ispiti polagali.
Navire bujica sjećanja na tulumaru. Bilo je tu svega: prijateljstva, pijanstva, lakih ljubavi, teških prekida... murija u svom autu odvodi Božu nakon što je treći put ponovio policajcima koji su bili u ophodnji: “Hej policajci, stjeram vam ga majci”.
Skakanje u grmlje ispred Difa (tzv. Hard-Core), u dresu Aston Ville puštam muziku na tulumu u dresovima, zadnja tučnjava, ljubavne romanse i potopi... Tulumara je bila naše atomsko sklonište u tim grubim ratnim vremenima.
Eh, mogao bih još satima pisati o njoj, ali to onda ne bi bila crtica nego saga, tepiha, ćilima.