1600 metara visinske razlike između dva nesvakidašnja susreta
Sjedim u Trapuli na zlarinskoj rivi, pijuckam pivo škiljeći u januarsko sunce i slažem dojmove sa četverosatnog boravka na otoku. Putem Borovica smo prohodali dobar dio unutrašnjosti otoka, nešto preko sedam km lagane šetnje po prirodi za vrijeme koje smo sreli petero ljudi i tri psa.
Rijetko sam po zimi na moru, još manje po otocima pa sam uživao u svakom trenu šetnje kroz spokojni ambijent, dodatno su me oduševili vidici sa vatrogasnog tornja i činjenica da sam vidio par leptira usred zime.
Dokusurio sam pivo i laganim korakom krenuo prema dvjesto metara udaljenom molu sa kojeg je prema voznom redu u 14 sati, za šest minuta, trebao prema Šibeniku krenuti vapor koji je upravo pristajao. Međutim, vapor se zaustavio uz rivu tek na pola minute, koliko je trebalo da se ukrcaju dva putnika, i počeo se odvajati od obale.
Srećom, oprezna Njasa je bila dovoljno blizu da trkom i povicima spriječi ovaj brodski manevar i produženje našeg boravka na Zlarinu za sljedeća četiri sata.
Lekcija o nepredvidivosti brodskog reda vožnje se nastavila. Povratak sa Zlarina trajao je skoro tri puta duže nego dolazak jer smo plovili natrag obilazeći Prvić Luku i Šepurine.
U Prvić Luci na rivi stoje muškarac, žena i pas. Odjednom muškarac počinje mahati u mom pravcu. Prepoznajem Tomu, starog druga iz studentskih dana sa Save. Tome dolazi do Njase, Zokija i mene, srdačno nas grli i upoznaje sa ženom Drenkom i kujicom Hanom.
Zoki nije vidio Tomu preko dvadeset godina pa odlazi do brodskog šanka po pivo da zalijemo nesvakidašnji susret. Sat vremena vožnje do Šibenika brzo nam je prošlo uz ćakulu na palubi.
Saznajemo da je Tomina žena s Prvića pa često idu tamo. Njasa i ja sreli smo Tomu prije dva i pol mjeseca, prije toga ga isto nismo vidjeli preko dvadeset godina. Taj naš zadnji susret bio je još puno nesvakidašniji od današnjeg — nakon njega nas malo što može iznenaditi. Red je da se isti i opiše.
Jugurt staza zove se planinarski put kojim se Njasa i ja penjemo od zaselka Mirkovići do Sinjala, najvišeg vrha Dinare i Hrvatske. Dobar dio staze vodi kroz šumu kojoj dugujemo zahvalnost jer nas štiti od nemilosrdne bure zbog koje smo bili u velikoj dilemi oko upuštanja u ovu avanturu na koju smo jutros krenuli iz Šibenika.
Nakon više od dva sata penjanja po stazi markiranoj bočicama jogurta zakačenim za drveće, šuma se prorjeđuje i izlazimo buri na megdan na dinarske goleti. Gubimo markacije pa se penjemo do jednog vrha zbog orijentacije i vrlo smo sretni što ugledasmo u blizini planinarski dom Zlatko Prgin koji se nalazi na našoj ruti.
Još smo sretniji što vidimo da se oko doma vrzma par figura koje se čine ljudskima jer ipak nećemo danas biti sami na nemilosrdnoj planini — nije nam baš bilo svejedno što na maršu od Mirkovića nismo susreli živu dušu.
Prilazimo domu, na verandi ispred je neki lik koji nas je primijetio. “Kizo!”, viče i ide prema meni. Prepoznajem facu i osmijeh ispod kape iako ga nisam vidio dugo vremena.
“Nije Kizo, nego Neno. Di si, Tome, jeba te ćuk!”
Onako zamotanog, zamijenio me za brata. Vičemo, grlimo se, izlaze iz doma ostali planinari iz društva Sveti Mihovil iz Šibenika da vide kakva je to iznenadna graja nadjačala buru.
Nosi Tome rakiju, vadimo Njasa i ja Kozele namijenjene za Sinjal — iznenadni susret na planini se mora zaliti. Jebiga, nije baš velika vjerojatnost da će prva osoba koju ću susresti na pustoj planini, na koju idem prvi put u životu, biti prijatelj kojeg nisam vidio 25 godina.
Uspon na Sinjal je poslije bio šala mala — nisu nam ništa mogli orkanska bura i snježni zapusi na stazi. Na najvišoj točki Hrvatske pustio sam pjesmu “Hell Awaits” od Slayera na mobitelu i skakao kao divokoza oko crvene kućice.
Putna rakija na povratku na terasi planinarskog doma prizvala je pivu na palubi vapora Tijat na 2 metra iznad mora i druge šibenske koincidencije. Previše je tu slučajnosti da bi bile slučajne — ima neka tajna veza.