Biokovska
Tunel Sveti Ilija je nazvan po istoimenom biokovskom vrhu podno kojeg se nalazi. Od tunelske cijevi do vrha planine ima 1336 metara. Tolika je i visinska razlika koju trebaju savladati planinari koji se iz sela Bast, u koje se dolazi nakon prolaska kroz tunel u smjeru mora, žele popeti na 1640 metara visok vrh Sveti Ilija.
Sa respektom promatram Biokovo dok se vozim u autu, kupam u moru, ispijam pivo na rivi u Baškoj Vodi... i razmišljam jesam li ovaj put pretjerao sa svojim avanturističkim ambicijama nagovorivši pet dragih ljudi na uspon preko, vele mnogi planinari, najteže planinarske staze u Hrvatskoj.
Prva ideja je bila da se popnemo na Svetog Juru, najviši vrh Biokova, i da tako kompletiram najviše vrhove tri najveće hrvatske planine: Velebita, Dinare i Biokova, no kad sam vidio da na Juru vodi asfaltna cesta i da ga “krasi” ružni TV odašiljač, prebacio sam se na nešto niži, ali puno ljepši i divljiji planinski vrh.
Do kraja dana sam mrknuo šest piva promatrajući Biokovo. Noć je padala, postotak alkohola je rastao, a surova planina postajala je sve pitomija.
Subota 08.10.2022, kružna staza po Biokovu: Bast – kamenolom – Sveti Ilija – Osičine – Bast.
Oko pola devet nas šest počelo je s usponom: Maša, Njasa, Zoki, Dario, Ivan i ja. Vrijeme idealno, bez kapi kiše, vjetra minimalno, sunca taman – to nam je uveliko olakšalo prolazak ove zahtjevne staze.
Na početnom dijelu uspona kod kamenoloma Dario i ja smo ugledali na stijenama Biokova okomite linije i zbijali šale kako su to prečice do vrha. Markacije su nas odvele ravno do tih linija – ispostavilo se da je to naša staza.
Uspon po siparu je bio izuzetno težak, zažalio sam što sinoć pretjerah sa pivom i hranom, a škrtarih sa spavanjem. No kad smo se popeli na blizu hiljadu metara nad morem, dosadno sitno kamenje koje se odronjavalo pod našim nogama pretvorilo se u stabilnu kamenu stazu.
Otvorili su se prekrasni vidici, pojavilo se nešto zelenila i cvijeća pa je uspon na hrbat ipak bio nešto lakši. Izlaskom na hrbat Biokova počela je prava avantura.
Kapelica na Sv. Iliji se vidjela u daljini, ali je do nje trebalo doći verući se po uskoj stazici između stijena dok sa obje strane vreba provalija. Divokoza pozerica nas je radoznalo pratila pogledom, ptice su dobile publiku za svoje akrobacije, a mi se koncentrirali na traženje najlakšeg grebenskog puta.
Nešto prije dva došli smo do Svetog Ilije. Sat vremena na vrhu bila je čista uživancija. Bili smo potpuno sami, kilometrima okolo nije bilo nikoga, osim divokoza i ptica. Općenito, za preko deset sati hoda po planini sreli smo nula ljudova. Divokoza sam izbrojao dvadeset i sedam.
Razdragani zbog pothvata izvalili smo se pored kapelice, okrijepili se hranom i pićem, uživajući u nestvarno lijepim pogledima na sve strane. Pošteno smo ispraznili sadržaje ruksaka, dodatno ohrabreni putokazom koji je tvrdio da nam do Basta preko Osičina treba samo tri sata.
Nije baš ispalo tako.
Početni dio bio je lijep i zanimljiv – prolazili smo pored pastirskih stanova, pećina, pojila, kržljavog i garavog drveća – ali smo slabo gubili na visini. Do planinarskog doma Osičine trebalo nam je više od 90 minuta, a spustili smo se tek 300 metara.
Onda je počeo srmopizd.
Iza šumskog dijela staze slijedio je nastavak teške borbe sa siparima. Kad smo došli do izvora bili smo već na izmaku snaga. Okrijepila nas je svježa izvorska voda, ali nije bilo vremena za odmor – Bast se tek nazirao u daljini, a zalazak sunca bojao je nebo žarkim bojama.
Uspjeli smo preduhitriti noć. Zadnji dio puta po asfaltu Basta hodali smo unatraške kao rakovi – tako nam je bilo lakše.
Hrabra šestorka sutradan je ponosno i pomalo u nevjerici gledala vrhove Biokova, tražeći puteve jučerašnje avanture, dok im je more nježno izvlačilo umor i bol iz tjelesa.
U jebote, di smo mi bili!