Bobotov Kuk
Nakon tri sata dubokog pijanskog sna probudila me dupla nevolja: žeđ u grlu i pritisak u mokraćnom mjehuru. Sišao sam do kupaonice i dok sam eliminirao sile buđenja prisjetih se jučerašnjih tekućica i tekućina: viski na aerodromu, rijeka Morača, dvije rakijice kod Ramba + dvije čaše crnog vina, riječica Mrtvica, Nikšićko na vidikovcu, pa još jedno pivo na mostu na Tari, onda rakijice kod gazde Veselina i tri velika točena uz večeru.
Uf, opako je krenulo, sve me strah kakav će biti rezime na kraju četverodnevnog tumaranja po Crnoj Gori. Vratio sam se u krevet i uhvatio još par sati sna.
Oko sedam ujutro izašao sam ispred našeg apartmana i ostao zatečen ljepotom prizora. Sviće rujna zora nad Durmitorom, a umjesto pjesme slavuja dan mi najaviše tri lijepe kravice svojim mukanjem.
Gazdarica Tanja spremila nam je obilan doručak kako i priliči ekipi koja planira cijeli dan provesti na Durmitoru i pri tom se popeti na Bobotov Kuk, njegov najviši vrh.
Podiže se ekipa mala vrh Durmitora Gore Crne. Malena je, ali hrabra, jedva u njoj pet junaka…
Odvezli smo se Škodom od Žabljaka do Sedla. Trebalo nam je dvadesetak minuta vožnje cesticom koja se penje uz prekrasne krajolike durmitorske da dođemo do polazne točke za uspon na Bobotov Kuk.
Visinska razlika koju trebamo svladati nije prevelika — oko 800–900 metara — što je dosta manje od ruta koje smo prošli na Dinari, Velebitu ili Biokovu. No, znali smo da ima opasnih dijelova na kojima se koriste sajle.
Već na početnom dijelu uspona naišli smo na jedan takav dio. Nakon toga ugodna šetnja dolinom Surutka, prolazak pored jezerca, a onda durmitorske atrakcije: Zupci, Šareni Pasovi, Zeleni vir… i ubrzo se ukazao i sam Bobotov Kuk.
Susrećemo puno planinara iz raznih zemalja. Čudno nam je da dosta njih nema naviku pozdravljanja. Gužva na Durmitoru nas je malo zatekla, s obzirom da je bio petak, predzadnji dan septembra, u smiraj sezone.
U zadnjem dijelu uspona baš sam uživao. Prvo nam se na prijevoju pridružio simpatični lokalni pas, onda je pored nas protrčalo veliko stado divokoza, a uspon na sam vrh nosio je finu dozu adrenalina jer je bilo opasnih dijelova iznad provalije.
Cura iz Srbije, koja je išla ispred nas, ustrtarila se na jednom takvom dijelu. Zoki i ja smo je navigirali i ohrabrili da se popne do vrha.
Na Bobotovom Kuku proveli smo skoro sat vremena u priličnom krkljancu — izmijenilo se nekoliko desetaka ljudi — što je malo umanjilo uživanje u činjenici da smo prvi put na visini iznad 2,5 km, i to po prekrasnom vremenu.
Otvorili su se nestvarno lijepi pogledi na obližnje planine, jezera, kanjone…
Silazak je bio zahtjevniji od uspona. Prvo zbog mimoilaženja na uskim stazicama, a onda i zbog toga što trojica Beščapnih imaju problema s koljenima. Jedan sam od njih.
Preforsirao sam se zadnjih tjedana s trčanjem pa mi se počela javljati bol u desnom koljenu. Ništa zabrinjavajuće — samo se više opteretila druga noga — ali priznajem da zeru zažalih što se zovemo Beščapni. Jedan “ščap” ovdje ne bi loše došao.
Na jednom odmorištu sam od momka iz Nikšića, s kojim sam se fino ispričao o nogometu i muzici, saznao da je jučer u Nacionalnom parku Durmitor prodan rekordan broj ulaznica.
Nakon skoro devet sati bauljanja po planini spustili smo se natrag do Sedla, oduševljeni činjenicom da se Zokijev mobitel — za kojeg smo mislili da je izgubljen — ipak nalazi u Škodi.
Put od Sedla do Plužina pravi je spektakl. Morali smo stati na nekoliko mjesta da poslikamo vrhove Durmitora obasjane rumenilom sunca. Bajkeri su nas prestizali u grupama — ova cesta je kao stvorena za njih.