Čevo
Jutarnje ustajanje iz kreveta bilo je neuobičajeno rano za nedjelju. Umorni udovi su vapili za izležavanjem, ali glava je sugerirala da treba brzo djelovati jer se nema puno vremena.
Prije spavanja provjerio sam stanje baterije na mobitelu. Nisam to učinio uobičajenim pogledom na ekran, nego preko aplikacije na laptopu jer je moj uređaj u tom trenutku, utišan i ušuškan, mirno spavao ispod žutog lišća u šumi koja se nalazi ispod Čeva, najistočnijeg i najistaknutijeg vrha zagorske planine Ivanščice.
Mobitel nije bio sam — društvo u prohladnoj proljetnoj noći pravio mu je auto ključ. Njih dvojica zajedno su iskočili iz džepa moje trenirke prilikom spuštanja niz strme obronke Ivančice za vrijeme Njasinog i mog jučerašnjeg planinarskog pohoda.
Nije mi trebalo dugo da primijetim njihov bijeg i bio sam siguran da ću ih brzo pronaći, ali očito je bijeg bio dobro planiran jer su se njih dvojica utišala kao zbjeg u filmu Kozara dok smo Njasa i ja poput njemačkih vojnika strpljivo pretraživali strmu padinu prekrivenu debelim slojem otpalog lišća.
Padina je bila dugačka oko stotinjak metara, puno se po tom dijelu skakalo i klizalo pa nismo mogli locirati mjesto bijega. Odustali smo nakon dva sata potrage, spustili se do najbližeg sela Podevčeva i ispred lokalnog dućana pijuckali pivo čekajući da nam spasioci Maša i Zoki donesu rezervni auto ključ iz knežijskog stana.
Kasno navečer sam na svom Google računu aktivirao opciju Find my phone. Dobio sam očekivani odgovor da su bjegunci u šezdeset km udaljenoj šumi, usred ničega. Jedina dobra vijest je bila da mogu aktivirati opciju da mobitel glasno zvoni 5 minuta, premda je utišan do kraja.
Uključio sam tu opciju i zamislio kako usred šume, usred noći, sablasnu tišinu iznenada prekida solo Wolfa Hoffmanna iz pjesme Shadow Soldiers. Začuđena šumska stvorenja prekidaju noćne aktivnosti, imaginarni vukovi sa Ivanščice zavijanjem prate svirku svog imenjaka.
Ujutro je baterija pokazivala 28%. Trebala bi izdržati još nekoliko sati, što bi trebalo biti dovoljno da realiziram svoj plan: odvesti se do Podevčeva, uz korito potoka se probiti do mjesta gdje su se bjegunci sakrili i onda ih aktiviranjem zvona natjerati da otkriju svoj položaj.
Brat Zoki je bio oran za akciju pa sam oko osmice ukrcao u auto njega i vjernog mu psa Zora, uzdajući se u bratovu pamet i pseća čula.
Dva sata kasnije započela je dramatična potraga u šumi u podnožju Čeva. Zoki i ja smo se strateški raspodijelili na koti, Zoro je nestrateški tumarao okolo, a Njasa i Katja su dirigirale akcijom iz Zagreba aktivirajući zvonjavu prvo svakih 60 sekundi pa nakon toga svakih 30 sekundi.
Moja je zabluda bila da će se Wolfov solo zaoriti šumom i da će sve biti brzo gotovo. Po izuzetno teškom terenu popeli smo se do vrha kote pa se onda opet spustili dolje. Čuo se samo poj šumskih ptica.
Ponovo smo se popeli gore i krenuli ispočetka, mijenjajući koordinate i naizmjenično skačući po padini i mirujući ćuleći uši. Polako smo gubili nadu. Baterija na mobitelu se spustila ispod 10%.
“Ništa, Njasa, pusti da zvoni bez prekida 5 minuta i to je to.”
Četveronoške smo bauljali nas trojica po lišću, bio sam se skoro pomirio da će mobitel i ključ zauvijek ostati ispod Čeva. Odzvonilo je 5 minuta i opet ništa.
To je to — iscrpljeni smo i idemo polako doma. Javljamo Njasi da ipak aktivira zvono još jednom dok sredinom padine krećemo prema hrbatu kojim ćemo se spustiti do potoka.
Razočaran i rezigniran skidam lišće sa odjeće. Odjednom brat se javlja — veli da odnekud dopiru zvuci pjesme njemačkog hm banda Accept.
Ha, nije baš bilo kao u onom filmu kad spašavaju Amera s himalajskog vrha na osnovu zadnjeg signala mobitela, ali nije niti daleko od te priče.
Puzam prema izvoru zvuka, upadajući u rupe s lišćem, i kad se činilo da sam mu blizu, melodija je prestala. Ipak, uskoro je krenula ispočetka i kopajući po lišću slavodobitno sam izvukao mobitel.
Ok, prvi bjegunac je tu — nadamo se da je i drugi tu negdje. Ključ malen, crn i nijem pa ga nije lako naći.
Četvrt sata pažljivo planski pretražujemo teren. Zoki razgrće lišće zidarskom mistrijom (kako li se samo sjetio da ju ponese?), a ja koristim drveni štap.
Čujem veseli uzvik Zokija Mistrije koji u rukama drži pronađeni ključ. Grlim brata, padamo u lišće, Zoro skače oko nas. Oba bjegunca su pronađena — misija je izvršena.
Seoski dućan je zatvoren, lokalna birtija Čevo isto, tako da ćemo drugi put zaliti naš bogati ulov. Čevo mora pasti drugi puta, a nakon toga obilna gozba.
Nakon što sam odvezao ZZ top duo njihovoj kući, vozio sam Ljubljanskom prema Knežiji i vrištao od sreće pune dvije minute. Najbolje se vrišti u autu i na planini.