Doviđenja planine
Dvadeset i drugog aprila, nedjelja je bila, godine 2018-te slomio sam lakat vozeći kružnu biciklističku rutu koja je kretala iz Rastoka kod Slunja. Razbio sam lakat jer sam se na njega dočekao štiteći glavu nakon spektakularnog salta zrakom uzrokovanog naglim kočenjem pri velikoj brzini na nizbrdici ceste u šumarku za kojeg su mi poslije djelatnici Hitne pomoći ispričali da su u njemu nekad ašikovali cure i momci iz obližnjih sela.
Te aprilske nedjelje krpali su kirurzi u Traumi moj lakat više od tri sata, fiksirali slomljene kosti pločicama i vijcima od titana. Nekoliko mjeseci trajala je rehabilitacija i lakat je vratio svoje osnovne funkcije. Ne mogu u potpunosti ispružiti desnu ruku, ponekad se pobuni željezarija nakon većih napora, ali prođe dan da uopće ne pomislim na svoj hendikep.
Bicikl vozim manje nego prije. Uglavnom ga koristim za gradsku vožnju ili za rute uz obalu mora kad sam na godišnjem odmoru. Nije me laktolom odvojio od bicikla, nego sam u međuvremenu otkrio novu veliku ljubav i strast — planinarenje.
U protekle četiri godine penjao sam se na vrhove Zagrebačke gore, Žumberka, Gorskog Kotara, Velebita, Dinare, Učke, Biokova, hrvatskih otoka i poluotoka… i beskonačno sam uživao u tome. Planine su mi otvorile jedan novi čarobni svijet mira, sklada i spektakularne ljepote.
Što je uspon bio teži, to je moje zadovoljstvo bilo veće. Strast za novim avanturama je neprekidno rasla, na sreću u svojoj najdražoj planinarskoj ekipi imam puno razumnijih i organiziranijih članova od sebe, koji su me nivelirali.
Hvala Njasi, Zokiju, Maši, Dariju, Ivanu, Milanu, Isaku… što su me pratili na brojnim usponima od kojih su neki bili izuzetno teški i zahtjevni. Drage ljude sam sreo na planinama, neke od njih i upoznao. Nikad nisam volio generalizacije bilo koje vrste, ali stojim iza toga da su planinari poseban soj — po nekim osnovnim životnim principima i vrijednostima dosta bolji ljudi od prosjeka.
Hrvatske planine nemaju vrhove iznad 2000 metara pa sam, nakon što sam u proljeće ove godine po drugi put ispenjao najviši hrvatski vrh Sinjal (1831), odlučio pomaknuti granice. Sredinom ljeta popeo sam se na najviši bosanski vrh Maglić (2386), a početkom jeseni ponosno sam stao na kamen na Bobotovom Kuku, najvišem vrhu crnogorskog Durmitora na kojem je pisalo 2523 metra.
Nakon Durmitora, prošlo je od tada skoro osamdeset dana, nisam se penjao na planine. Nedostaju mi jako. Sanjam svježi gorski zrak i otvorene poglede sa vrha dok udišem smrdljivi gradski zrak, trpim smog, buku i beskonačne prometne gužve.
Ne znam kad ću opet u planine. Razlog je desno koljeno kojeg sam rasturio na avanturama po Crnoj Gori, a s kojim sam i inače imao problema zadnjih godina. Prošli tjedan sam ga operirao. Još malo željezarije u mom tijelu, ojačao sam reputaciju metalca.
Sutra vadim konce, onda slijedi rehabilitacija — slična priča kao sa laktom. Na proljeće smo planirali ispenjati najviši vrh Šar-planine u Makedoniji (2747). Fizioterapeutkinja Marina iz Draškovićeve veli da se trebam strpiti sa planinarenjem barem godinu dana.
Planine su me puno toga naučile, strpljenju između ostalog. Ipak, biti će to sigurno prije, Marina. Idem raditi vježbe, treba se riješiti dosadnih štaka.