Hahlić
Kad sam bio mladi Hahlić ja, jedna me je Njasa voljela. Kad bi mene ona vidjela, cijelo bi se vrijeme smijala. Hahahahahaha, hahahahahaha... Pjevam tako na brzinu sklepanu pjesmu dok se Njasa, Zoki i ja penjemo od Podkilavca prema Hahliću i stvarno sam Njasu uspio nasmijati. Samo, ona se ne smije hahaha, nego kombinira sa hihihi i hohoho.
Dobre sam volje jer sam se najzad, nakon više od dva mjeseca pauze, dočepao planine. Svud okolo pusto i golo, magla nam je zaklonila pogled. Sve je tiho i mirno, nema šuma vjetra, ne čuje se cvrkut ptica. Snijega nema niti u tragovima, nisu se još pojavile prve proljetnice.
Sve to mi nimalo ne smeta. Dapače, uživam u svakom koraku, u svakom udahu friškog planinskog zraka. Dodatno me razveselio susret sa dva velika psa tornjaka, čuvara pastirskih stanova.
Na zadnjoj četvrtini planinske staze iznenada se razvedrilo, magla je nestala kao rukom odnesena. Nestvarno je kako se brzo to odigralo — odjednom su se obasjani suncem otvorili prekrasni vidici, oblaci ispod nas tvorili su bijelo more na čijim su obalama mirno pasli divlji konji.
Kod planinarskog doma Hahlić smo se okrijepili i onda odlučili da ipak nećemo ići do Obruča ili Fratra jer su predaleko — zimski dan je prekratak da bismo se uspjeli spustiti s planine prije mraka.
Popeli smo se na Dnić i uživali u krasnim pogledima sve dok se magla nije ponovo navukla i spriječila nas u usponu na Ćuninu glavu. Vratili smo se do doma i pojeli tamo grah i maneštru koje nam je spremila teta Regina.
Nije nas smetalo što smo malo duže čekali — naučili smo da na planini treba biti strpljiv i pristojan.
Spustili smo se drugim putem, prvo prolazili pored hahlića, malih jezerca. Grobničke Alpe, okupane zrakama sunca na zalasku, stvarno su podsjećale na prave Alpe. Nedostajala je samo blještava bjelina na vrhovima.
Vraćamo se ovamo čim dani postanu duži. Čekaju nas Obruč, Fratar, Suhi vrh, Ćunina glava...