Klek
Uskoro će biti četiri godine od kako sam osvojio Rudolfinu, staru cestu koja spaja kontinentalni dio Hrvatske sa njenim primorjem. Brat i ja smo se iz Zagreba na biciklima odvezli do mora, tim činom sam ispunio svoju davnu želju.
Ponosan sam na tu avanturu, tijekom koje smo nas dvojica, natovareni teškim ruksacima i vozeći se na skrpanim biciklima, osvojili par izuzetno teških etapa. Najteži, ali i najljepši dio ove priče je Rudolfina koja povezuje Ogulin i Novi Vinodolski, vijugajući kroz guste goranske šume oko moćnog Kleka, penje se na preko hiljadu metara i onda se sjuri prema moru prolazeći kroz prekrasne beskrajne livade na kojima pasu divlji konji.
Patili smo se na početnom dijelu ceste od Puškarića, preko Bjelskog i Jasenka, snagu nam je davao pogled na misteriozni i moćni Klek. Tada sam odlučio da ću otići na te stijene, popeti se na glavu usnulog diva i kleknuti njemu u čast.
Prije nešto manje od tri godine rasuo sam se s bicikla u okolici Slunja i kao suvenir s rute donio dvije pločice i šest vijaka u desnom laktu. Posljedično sam smanjio biciklističke i povećao alpinističke aktivnosti. Planinarenje mi je pravo otkriće, često vikendima bauljam po šumama i gorama. Pandemija je dodatno pogurala ovu aktivnost — umjesto po birtijama i koncertima hodočastim po vrhovima planina.
Njasa i ja smo se prvi put popeli na Klek prošle godine, u ranu jesen. Oko sedam i pol sati avanture, pet dionica ravnomjerno podijeljenih na 90 minuta. Prvu utakmicu čini vožnja autom do sela Bjelskog preko Ogulina, drugu uspon do Kleka, treću povratak u Bjelsko, četvrtu obilazak Ogulina uz obaveznu okrijepu i zadnju povratak u Zagreb.
Početna i završna su manje bitne pa ću kratko opisati ostale tri. Lijep je uspon na Klek. Do planinarskog doma stigne se za nešto manje od sat vremena ravnomjernog uspona stazom kroz šumu. Onda slijedi najljepši i najuzbudljiviji dio u kojem se sa strahopoštovanjem kruži oko moćnog Kleka koji te polako omađijava svojim pećinama, liticama, prolazima, vidicima.
Padala je kiša, puhao je jak vjetar, omaglica je sakrila panoramu, ali sve to nije moglo pokvariti osjećaj kad smo se, prošavši heliodrom, našli na vrhu Kleka. U planinarskom domu smo se na povratku okrijepili i onda se puni utisaka spustili do auta i odvezli do Ogulina.
Odmah mi se svidio taj grad — osjećam da u njemu vlada neki sklad u suživotu legendi, bajki, povijesti i modernog života. Guštali smo obilazeći Đulin ponor, Stari grad, Ivaninu kuću bajki...
Nemam običaj vraćati se na već osvojene vrhove, ali Klek je iznimka. Najviše zbog Katje — htio sam da ona osjeti ljepotu i snagu prirode u rano proljeće. Opet je bilo pet istih dionica.
Ovaj put vrijeme je bilo još gore nego prošli put. Kiša nije previše gnjavila, ali su gusta magla i olujni vjetar baš bili naporni. Začudo, planinara je bilo više nego jesenas pa smo na uskoj stazi koja vodi do vrha imali zanimljive susrete i kratke zastoje kod mimoilaženja.
Malo sam se naljutio na gospodina Kleka. Najavljeno je lijepo vrijeme, a on nas opet dočeka negostoljubivo i ne dopušta nam uživanje u pothvatu.
Katja je malo gunđala na početku uspona, ali kad se pojavio onaj atraktivni dio sa strmim stijenama koje se savladavaju uz pomoć konopaca, probudio se duh gimnastičarke. Kad smo se vraćali, sjurila se niz planinu.
Mojim koljenima puno više odgovara uspon nego silazak. Dok smo tamanili obilnu mesnu platu u ogulinskom restoranu, Katja mi je zadala neki test osobnosti na kojem sam ispao logičar — što nije baš primjereno za grad bajki Ivane Brlić-Mažuranić.