Oštrc
Koronaški sam planinar. Covid 19 me pokrenuo da se popnem na 19 prekrasnih planinskih vrhova. Svako zlo za neko dobro. Kaže Stipe Božić, legendarni alpinist, da se koronaški planinari razlikuju od pravih po tome što ne pozdravljaju prilikom susreta u planini. Ja uvijek pozdravljam.
Planinari su srdačniji, humaniji i općenito bolji ljudi od prosjeka. Opet, ne volim česte susrete u planinama. Najviše sam uživao u usponima na Sinjal, Viševicu, Kulu i Vaganski vrh, za vrijeme kojih smo iznimno rijetko sretali druge ljude.
Koliko god obožavam planinarenje, pokušavam izbjeći lako pristupačne vrhove koji se nalaze u blizini gradova. Jučer smo ipak izabrali Samoborsko gorje zbog kratkoće dana i najavljenog pogoršanja vremena iza podneva.
Nimalo mi se nije svidjela količina parkiranih automobila pored restorana na Poljanicama koji smo izabrali kao polaznu točku za uspon na Oštrc, jedini vrh Samoborskog na koji se još nismo popeli.
Uskoro smo shvatili razlog automobilske invazije na Poljanice. Održavalo se takmičenje u trčanju po šumama i gorama u sklopu Samoborske trail lige. Ako sam dobro pohvatao, prijaviš se za trku, izabereš vrijeme polaska, jednu od dvije ponuđene staze i trudiš se da je prođeš što prije.
Za nevolju, ruta trail utrke se dobrim dijelom preklapala s našom kružnom rutom, tako da smo se narednih par sati sklanjali s puta zajapurenim trkačima. Prvo me nerviralo, a onda me pomalo počelo zabavljati.
Bilo je tu svega. Odjeveni u moderne sportske kombinacije, mahom pripijene uz tijelo, prolazile su žene i muškarci svih dobnih skupina — fokusiranih očiju, srdačnih osmijeha, mrgudnih pogleda, iscrpljenih faca...
Nitko nije trčao u paru pa sam za svakog od njih mogao pojedinačno smišljati vlastitu priču: čime zarađuje za život, ima li obitelj, što ga tjera da se muči trčeći po planini.
I onda se pojavila osoba koja mi je sjebala koncepciju. Iz jednog od najtežih uspona izronila je sitna plavokosa djevojčica, ne vjerujem da ima više od 12 godina, i brzo protrčala pored nas. Na malenom rumenom lišcu ogledala se ogromna odlučnost. Uf, ova mala će daleko dogurati, čime god se bavila u životu.
U podnožju Oštrca je planinarski dom Željezničar. Tamo smo se na kratko odmorili prije uspona na sam vrh. Srećom, trkači nisu išli na vrh pa smo se u sljedećih sat vremena odmorili i od njih, uživajući u vidicima koje nam je omogućio vedar zimski dan.
Nakupine snijega i leda na stazi doprinijele su da staza postane izazovna. Nakupine bijelih oblaka na modrom nebu napravile su kulisu za pogled na ogoljela brda, lijepo zaobljena poput ženskih grudi.
Na silasku s planine smo umjesto trkača sretali obitelji sa djecom i psima. Trkači su se u međuvremenu raspištoljili na šanku restorana u Poljanicama.
Dok sam desetak minuta čekao svoje pivo, sjetio sam se nečeg. Kad sam u djetinjstvu trenirao nogomet, mrzio sam fizičke pripreme i trčanje beskonačno puno krugova oko igrališta. Jednom nas je trener poveo na trčanje u obližnja brda, negdje iznad Ljubije, i to mi je bilo baš fora — s lakoćom sam pratio tempo.