Sinjal
Najviši vrh Hrvatske nalazi se na planini Dinari, na visini od 1831 metar, i zove se Sinjal. Neki ga jednostavno zovu Dinara. Postavljen je kamen na najvišoj koti i planinari se često penju na njega zbog osjećaja da su u tom trenutku najviši u državi.
Poseban je doživljaj kad se čovjek popne na vrh planine, a osjećaji su intenzivniji što je put do vrha teži. Nema većeg gušta ako se još poklope vremenski uvjeti pa se otvore prekrasni vidici i onda sreću, sendvič i pivo podijeliš sa dragim ljudima. Samo, gore na vrhovima snijeg, magla i vjetar često navrate i ne dozvoljavaju puno vremena za opuštanje.
Na dosta sam se vrhova planina popeo, nije još došlo vrijeme da ih brojim, i stalno me vuče želja da idem na nova mjesta. Njasa i ja smo se prije 17 mjeseci, preko Jogurt staze, popeli do Sinjala, ali nisam uspio nagovoriti ostatak članova ekspedicije na neki drugi vrh Dinare.
No dobro, prošli put nas je ubila bura, valjda ćemo ovaj puta više uživati u prekrasnim pogledima. Tako se i činilo u trenutku kad smo nas šestero došli do planinarskog skloništa Zlatko Prgin smještenog na 1543 metara iznad mora, ali kako smo se približavali vrhu snijeg je bio sve dublji, vjetar jači, a gusta magla nas je dodatno usporila.
Prvi put u mojoj planinarskoj karijeri razmišljao sam o odustajanju — da je netko drugi od ekipe to predložio, ne bih se bunio. Argumenti nisu bili loši: bio sam već gore, pogleda neće biti, noge su potpuno mokre, prolazno vrijeme je loše...
No, ostatak ekipe je uporno kroz maglu tražio crveno-bijele markacije i krčio snijeg po terenu koji je pokazivao da po njemu u zadnje vrijeme nije prošlo puno planinara, sve dok najzad iz magle nije izronila crvena kućica.
Baš sam bio ponosan na svoju ekipu, na njihovu hrabrost i upornost. Radost je zavladala u kućici u kojoj smo se stisnuli — pjesma i dobra zajebancija došle su kao popratne pojave.
Dinara je strpljivo podnosila naše nestašluke, a na putu prema dolje je pod zrakama sunca opet otkrila svoju ljepotu.