Vaganski vrh
(Velebit, 03.06.2021)
Vaganski vrh: 1757 metara nad morem
Vrijeme uspona: 10:20–15:55 (5 h 45 min)
Vrijeme silaska: 16:15–20:30 (4 h 15 min)
Ukupno trajanje rute: 10 sati
Duljina rute: oko 23 km (rekordnih 47 000 koraka)
Visina polazišta: 611 m
Visina odredišta: 1757 m
Vrijeme: sunčano, vedro, oko 20°C
Ruta: Medak – Puhaljka – Medačka vrata – Marasovac – Vaganski vrh
Planinari: Njasa, Maša, Katja, Dario, Zoki i Neno
Put do Bunovca je bio zatvoren pa smo se popeli na Vagan težim putem sa ličke strane, od Medaka. Neki nadobudni planinar je napisao da je trajanje tog uspona oko tri i pol sata. Ne znam na čemu je lik bio, ali mislim da to nije realno.
Krenuli smo lagano, dizelaški, praveći dosta pauza prolazeći kroz šumski dio Medačke staze koji je bio prilično strm i naporan. Kad smo prošli kroz Medačka vrata, šuma se razrijedila, pojavile su se duboke ponikve, snježne hrpetine i proplanci ukrašeni živopisnim biljem prekrasnih boja.
Staza je većim dijelom odlično markirana, no zloslutne table pored puta upozoravale su na prisustvo mina i tjerale na dodatni oprez.
Na izvoru Marasovac shvatili smo da nam je prolazno vrijeme loše i da trebamo ubrzati korak ako želimo da nas na povratku ne zatekne mrak. Nekoliko planinara se spuštalo s vrha pa smo s njima razmijenili dojmove.
Malo prije 16 sati popeli smo se na Vaganski vrh, prolazeći stazicom preko planinskih padina. Srećom, taj zadnji dio uspona nije pretežak, a dodatnu snagu davali su nam vidici koji su se pružali na sve strane i otkrivali fascinantnu ljepotu Velebita.
Grandiozne stijene i snježni nanosi u kontrastu s pitomim livadama obraslim cvijećem nevjerojatno jarkih boja, malo planinsko jezero, Jadransko more… sve se to moglo vidjeti gotovo u jednom kadru.
Nažalost, u svemu tome nismo mogli dugo uživati. Tek dvadesetak minuta proveli smo na vrhu, najvišem na Velebitu i četvrtom po visini u Hrvatskoj. To je vrh na kojem se, za razliku od mnogih drugih, može odigrati nogometna utakmica — samo ne znam tko bi išao po loptu kad bi se sjurila par stotina metara nizbrdo.
Na povratku gotovo da nismo pravili pauze. Uspjeli smo stići u Medak netom prije mraka, a nešto iza 21 sat već smo se krijepili hranom i pićem na terasi hostela u Svetom Roku i prepričavali dojmove.
Previše je u ovoj crtici brojeva, a nedostaje opisa velebnih ljepota velebitskih. Ne da mi se utopiti u frazama — planinu treba doživjeti i osjetiti. Drukčiji je to svijet nego kod nas dolje.
Naša ruta bila je preduga i prezahtjevna da bismo stigli više uživati. Puhaljka, Medačka vrata, Pločice, Marasovac, Vagan… zaslužuju više pažnje. Valjalo bi se popeti i na neki od brojnih obližnjih vrhova, otići do skloništa u Strugama, spustiti se do onog jezerca… ali to sve nije moguće u jednom danu.
Naša šesteročlana ekipa je u dobroj atmosferi, uz šalu i pjesmu, junački izdržala sve napore. Mitski Velebit nas je prigrlio ovaj puta — na svojim najvećim visinama darovao nam je idealne vremenske uvjete, čak nije bilo ni vjetra koji je gotovo neminovan na planinskim vrhovima.
Staza možda nije tako lijepa kao ona što vodi do šest metara nižeg Svetog brda, no definitivno nudi više izazova. Treba nešto ostaviti i za sljedeći put.