Planine Neno

Vinetu na Velebitu

U ranom djetinjstvu sam rado čitao knjige Karla Maya. Gutao sam priče iz života sjevernoameričkih Indijanaca, izrađivao sjekirice (tomahavke), lukove i strijele te svim srcem podržavao pravednu borbu Indijanaca za opstanak, u kojoj su im pomagali blijedoliki junaci.

Fascinirala me sposobnost Indijanaca da slijede tragove, rekonstruiraju događaje i mjere vrijeme na temelju otisaka na tlu, slomljenih grančica, ugašenih vatri ili konjskih govana. Slijepo sam vjerovao u sve to, pitajući se samo ponekad kako i gdje su Indijanci i traperi vršili nuždu, jer o tome nikad nije bilo riječi.

Kasnije sam saznao da je Karl May Nijemac koji je preko bare otišao samo u turistički posjet i to tek pred kraj života. Svoje knjige je pisao koristeći enciklopedije i putopise. Ta činjenica nije pomutila slavu pisca i njegovih romana.

Naravno, bio je najpopularniji u svojoj Njemačkoj, pa su se Nijemci šezdesetih godina prošlog stoljeća navikli snimati filmove po njegovim romanima. Glavni junak većine tih filmova bio je Winnetou, poglavica plemena Apača.

Skupo i nepraktično bilo je Nijemcima ići snimati u Ameriku pa je većina filmskih scena u suradnji s Jadranfilmom snimljena kod nas u Hrvatskoj — na Velebitu, Paklenici, kanjonu Zrmanje…

Probao sam pogledati neki od tih filmova, ali sam vrlo brzo razočarao i odustao. Možda se netko drugi može uživjeti u to, no previše je to neuvjerljivo za jednog stručnjaka za Divlji zapad da Francuz glumi indijanskog poglavicu.

No, Nijemci su to prihvatili. Pierre Brice je posthumno dobio spomen-ploču u podnožju Tulovih greda, mjesta na kojem je glumeći Winnetoua snimio neke od najupečatljivijih scena.

Lakše je Švabama doći u Hrvatsku nego u Arizonu, pa masovno hodočaste naše nacionalne parkove. Winnetou turizam buknuo je u mjestima smještenim u podnožju Paklenice i Velebita. Winnetou nostalgietreffen plakati po Starigradu. Tragovima Winnetoua organizirane su turističke rute, safariji, izložbe…

Po indijanskom poglavici nazivaju se kokteli, jela, agencije, konobe, restorani… Na restoran nazvan po njemu nabasali smo čak i u okolici Slunja.

Usred dana, usred mjeseca juna, upeklo je sunce na južnoj strani Velebita, u podnožju visokih i strmih litica poznatih pod nazivom Tulove grede. Preostali velebitski Indijanci pobjegli su od vrućine preko Malog Alana na ličku stranu, tražeći hlad u gustim šumama.

Moj brat i ja izmoreni smo trosatnim pedaliranjem na plus trideset i ovako crveni u licu prije bi mogli proći kao Indijanci nego francuski glumac pored čije smo spomen-ploče opalili selfie.

Jedan njemački par se iskrcao iz terenca i zaputio prema Tulovim gredama. Htio sam im doviknuti da se paze poskoka — oni se ne javljaju kao zvečarke iz Arizone.

← Povratak na popis planinskih crtica