Više vica radi (Bundaš zvani Vilma)
Zborno mjesto je bilo kod Vagabundine kolibe, koja je ujedno i restoran na dobrom glasu. Put je bio poznat, samo je trebalo skrenuti s autoputa kod Fužina i slijediti cestu koja ide preko Liča do mora.
Zoki i ja smo prvi stigli do kolibe, a dok smo navlačili planinarsku opremu prišao nam je ogromni čupavi pas. Prijateljski je mahao repom. Onjušio nas je i liznuo po rukama, a mi smo ga podragali po čupavoj glavi. Spontano sam ga nazvao Bundaš jer me podsjetio na Hlapićevog vjernog druga.
Dario i Ivan dovezli su se za par minuta i uskoro je naša mala ekspedicija bila spremna za pohod na Viševicu, planinski vrh o čijim su krasnim vidicima kružile priče.
Ispred kolibe je gazda cijepao drva. “Dečki, ako ćete na Viševicu, bolje odustanite. Ništa gore nećete vidjeti, a ubiti će vas bura. Bolje otiđite na Zagradski vrh.”
“Bili smo već na Zagradskom. Ma nije ovo ništa, bio sam prije dva tjedna na Dinari, bura je bila duplo jača i snijega je bilo.”
“Ako ipak idete gore, onda pođite prvo na Viševicu i onda se možete vratiti istim putem ako budu teški uvjeti.”
Naša ideja je bila kružna staza obratnog smjera, što znači da se prije Viševice treba popeti na Strilež, ali valja biti pametan i slušati čovjeka koji živi ovdje. Bundaš, koji se cijelo vrijeme umiljavao oko naših nogu, spremno je krenuo za nama.
“Pazit ćemo na vašeg psa”, mahnuli smo gazdi.
“Ma vratit će se on za desetak minuta kad mu dosadi”, odmahnuo je gazda.
Bio je totalno u krivu. Bundaš je s nama proveo sljedećih pet sati — bijaše nam vjeran suputnik i supatnik.
Kako smo se približavali vrhu, bura i hladnoća su pojačavale, sunce je vodilo bitku s maglom i oblacima. Nakon sat i pol marša uzbrdo stigli smo do Viševice. Nismo se previše radovali. Umjesto čuvenih vidika koji se pružaju do Gorskog kotara, mora, otoka, Velebita… jedva smo uspjeli vidjeti jedni druge.
Pobjegli smo hotimice s vrha i spustili se do stijena koje su nas malo zaklonile od bure koja je nemilice puhala. Podijelili smo s Bundašem namirnice iz ruksaka. U jednom zalogaju je progutao pola sendviča i bureka, prijalo mu je sve osim piva i mandarina. Žeđ je gasio jedući snijeg. Osjećao sam se uzvišeno dok sam ga gledao kako to radi.
Unatoč vremenskim uvjetima odlučili smo ipak otići do drugog vrha. “Kako li se ono zove?”
“S tri ležim žene”, veli Darac.
Blijedo su ga pogledala naša rumena lica.
“Pa Strilež — s tri ležim žene”, objasnio je maštoviti raspuštenik trojici okorjelih daženja.
Vrijeme je ipak nagradilo naš trud. Bura je zeru popustila, sunce je razbilo oblake i otvorili su se lijepi vidici sa oba vrha Strileža — južnog i istočnog.
Najgore je iza nas. Ponosni i sretni nazvali smo gazdu Vagabunda, javili mu da je njegov pas još uvijek s nama i zamolili ga da nam sačuva jedan stol uz ognjište.
Cijelim putem nismo nabasali niti na jednog planinara, nismo čak vidjeli niti neku beštiju. Bundaš je tijekom uspona gotovo cijelo vrijeme bio na začelju kolone. Na silasku je preuzeo vodstvo, pokazujući nam prečice i strpljivo čekajući zaostalu četvorku.
Ušavši u Vagabundinu kolibu, krenuli smo prema lijepo serviranom stolu uz vatricu i pitali gazdu je li to za nas.
“Ne, to je za neke budale koje su po ovoj buri danas išle na Viševicu.”
Prihvatili smo njegovu zajebanciju, pogotovo zato što je klopa bila vrhunska. Krepka juha od gljiva, odlična plata s obiljem povrća i domaći kolač na kraju.
Gazda je pričao planinarske doživljaje, objašnjavao fotografije sa zidova. Na kraju nam je, dok smo se srdačno opraštali, obećavajući da ćemo se vratiti, rekao:
“Onaj pas koji je išao s vama gore nije moj, nego od susjeda, pasmine je tornjak i zove se Vilma.”